Philippe Videlier : Nepodmitljivi Alžir ili Pisac Boualem Sansal u živom pijesku Igre oko granica (4/4)
- Philippe Videlier
- 25 avr.
- 7 min de lecture
Dernière mise à jour : 26 avr.
Boualem Sansal
Epilog
Boualem Sansal, Kazneni zakonik 87A
Kratko vrijeme nakon provizornog svršetka bijednog Rata pijeska na alžirsko-marokanskoj granici Mohamed Boudiaf je pušten na slobodu, jednako kako je bio otet, bez osobitog motiva, bez naloga ni papira, bez izvođenja pred bilo kakvo pravosudno nadleštvo ikad. Žandarmerijski žbiri strpali su ga, jedne večeri, u auto i vratili kući u Alžir. 16. studenog 1963., dan koji je padao u subotu. Kako nije bio na prodaju, Boudiaf nije ni kupljen. Godinu dana kasnije, u egzilu u Francuskoj, ponovio je svoje stavove, ne baš ugodne ušima vladajućih: “Sadašnji režim u Alžiru je reakcionaran i policijski, korumpiran i neo-buržoaski, nesposoban i birokratski.” Ova drska tvrdoglavost navela je predsjednika Ben Bellu da svog odanog ministra vanjskih poslova Abdelaziza Boutefliku, onog s brkovima Omara Sharifa, pošalje u posebnu misiju u Pariz, kako bi pridobio, a možda i zastrašio, generala de Gaullea. “Neobična alžirska inicijativa u Parizu”, čudio se europski tisak. Stvar se činila hitnom, general de Gaulle odgodio je odlazak u Colombey-les-Deux-Églises i primio
Boutefliku u Elizejskoj plači u izvanrednu audijenciju, u subotu ujutro, na više od sat vremena, odnosno, prema riječima znalaca, na razgovor “duži od onih na koje general obično daje pristanak”. Sadržaj poruke, šuškalo se, bio je: “Spriječite sve opozicione aktivnosti u Francuskoj, ili će Alžir revidirati sve angažmane vezane za suradnju s Parizom.” Možda će jednog dana iz arhiva izroniti prava istina o ovoj epizodi.
Kako su godine prolazile, a godine su se gomilale i nizale, pa desetljeća slijedila jedna za drugim, režim se učvršćivao, svladavao prepreke u svom širenju, štoviše čak u jednom trenutku prošao kroz ogromne poteškoće kada u doba planetarnog sloma ideja napretka i univerzalnosti, islamistički val nije uspio pomesti arapski svijet, ali ga je realno raznio u komadiće u poplavama krvi i bjesnilu zvjerstava i barbarstava.
Kako je smatran osloncem, Mohammed Boudiaf bio je pozvan na čelo države i ubijen u lipnju 1992. godine, na početku islamističke kataklizme, a da ni danas ne znamo tko je naručio ubojstvo ili što je razlog (najvjerojatnije je to bila njegova riješenost da iskorijeni državnu korupciju koja se gangrenozno širila ne poznajući granice).
Hocine Aït Ahmed umro je prirodnom smrću u dobi od osamdeset devet godina, u Švicarskoj gdje je bio u egzilu. Također u egzilu, osuđen na smrtnu kaznu u odsutnosti, Krim Belkacem ubijen je u Njemačkoj u jednoj hotelskoj sobi mjeseca listopada 1970. godine. Dok je bio u Švicarskoj, tajanstveni libanonski poslovni čovjek zakazao mu je sastanak u hotelu Intercontinental u Frankfurtu. Otišao je tamo. Tri muškarca, upisana pod lažnim imenima, vlasnika marokanskih putnica, tamo su čekala. Njegov leš pronađen je u jednoj od soba, bio je zadavljen. Trojica “Marokanaca” su žurila ne zatraživši ni račun ni pričekavši da im se vrati sitniš. Mohamed Khider ubijen je s pet metaka iz pištolja Parabellum 9 mm koje su, jednog utorka u siječnju 1967. godine u 21:45 ispred kuće u Madridu gdje je živio, ispalile dvije osobe "alžirskog tipa". Pogođen u prsa i glavu, Mohamed Khider izdahnuo je u taksiju koji ga je vozio u bolnicu. Mohamed Khider je ratnu blagajnu
FLN-a, procijenjenu na šezdeset milijuna švicarskih franaka, držao na sigurnom mjestu u arapskim bankama u Ženevi i Zürichu s mutnim direktorima od kojih se čovjeku smuči. Dvaput pod Ben Bellom i Boumédièneom hapšen u svom domu u Koubi i provevši nekoliko mjeseci i potom duboko u Sahari više godina u samoći ili progonstvu, Ferhat Abbas, bivši predsjednik GPRA-e i Ustavotvorne skupštine, "rehabilitiran" je godinu dana prije smrti 1985. Dodijeljena mu je alžirska Medalja otpora, koju je itekako zaslužio – a pri tome su u Alžiru njegove knjige i nadalje bile zabranjene.
Nakon trinaest mjeseci zatvora, Abderrazak Abdelkader, praunuk emira Abd el-Kadera, protjeran je iz Alžira bez zakonske procedure. Izdahnuo je 1998. godine u Izraelu, nakon što je postao državljanin ove zemlje, a pokopan je na groblju jednog kibuca u blizini rijeke Jordan. Sivi kamen obilježava njegov grob, s ugraviranim hebrejskim i latinskim slovima: “Dov -Golan” – Medvjed s Golana – “TNTZBH” – Neka njegova duša bude sjedinjena s vezom života. Tijelo Michèle Cleuziou nikada nije vraćeno roditeljima. Što se tiče pukovnika Bencherifa, zapovjednika Nacionalne žandarmerije od 1962. do 1977., organizatora otmice Mohameda Boudiafa i osobe odgovorne za nestanak Michèle Cleuziou, on je umro 2018. godine u Parizu, u jednoj klinici u 15. okrugu, gdje se liječio.
Iz više razloga, “Crvenonogi” nisu ostarjeli u Alžiru. Većina, čak i oni fleksibilni, morali su pakirati kovčege. Priča se da je nakon Boumédièneova državnog udara, u ljeto 1965., njih pedesetak stavljeno iza rešetaka, a nekoliko, ako ne i svi, podvrgnuti su surovoj torturi. Najborbeniji su si dali pravo da Houarija Boumédiènea okarakteriziraju kao “šefa mučitelja”.
Prva žrtva državnog udara (u kojem je, naravno, sudjelovao i zapovjednik Nacionalne žandarmerije), Ahmed Ben Bella, otet je, u pidžami, u pola tri ujutro 19. lipnja 1965. od žbirova pukovnika Boumédiènea da bi bio zadržan u zatvoru ili u kućnom pritvoru do 1980. Godine. Tokom više mjeseci nakon otmice nije se znala njegova sudbina, u kakvom je stanju, koji su mjesto i uvjeti njegovog zatočenja. U Alžiru njegovo je ime postalo tabu. Prijatelji koje je zadržao u inozemstvu bili su srditi. U Parizu je organiziran odbor za podršku,
kojem su se pridružile markantne ličnosti, Jean-Paul Sartre i, naravno, Simone de Beauvoir, Simone Signoret i, dakako, Yves Montand, Françoise Sagan, Robert Merle, André Breton, Aimé Césaire, François Mauriac, David Rousset, "s ciljem da se koncentriranom i masovnom intervencijom kod alžirskih čelnika ishodi" Ben Bellino pravo na odvjetničku pomoć, mogućnost da ga pregleda liječnik, pravo da prima posjete. Ubrzo, 4. studenoga 1965., kolektiv potpisnika uzeo je naziv Odbor za obranu Ahmeda Ben Belle i drugih žrtava represije u Alžiru. Podnesena je žalba Komisiji za ljudska prava UN-a. Nema se što sumnjati da su ovi pritisci iz inozemstva za nove gospodare Alžira, Boumédiènea, Boutefliku, predstavljali nepodnošljivo miješanje u njihove male i velike poslove i, posljedično, nepodnošljiv napad na alžirske nacionalne osjećaje. Tada se opet počelo razgovarati o mučenjima. Ne onoj kao u slučaju padobranaca Massua, Bigearda, Aussaressesa. Već vrste koju je Alžirska vojna sigurnost vršila nad opozicionarima u policijskim stanicama, tajnim centrima za pritvor. Kružila su neka imena onih koji su ih pretrpjeli: Mohammed Harbi, donedavno blizak Belkacemu Krimu a potom Ben Belli, Hocine Zahouane, član kratkotrajne Organizacije narodnog otpora protiv "režima sablje", William Sportisse, komunist iz lista Republikanski Alžir, brat borca Pokreta otpora kojeg je Gestapo ubio u Lyonu. Bili su podvrgnuti raznim tjelesnim kaznama u podrumima jedne vile malo povučene od puta
Chemin Poirson u El-Biaru, na skupim uzvisinama grada Alžira. Časopis Esprit bio je potresen njihovom situacijom u siječanjskom broju 1966.: “Njihovo je zdravstveno stanje, nakon više od dva mjeseca nezakonitog zatvaranja i ponekad gnusnog mučenja, vrlo zabrinjavajuće.” Pričalo se da su teško hodali, da su im ruke imale opekline. Osam godina nakon osobnog iskustva u šapama padobranaca, Henri Alleg, autor knjige Pitanje koju je objavio Minuit (knjiga iz 1958. zaplijenjena čim je tiskana), prikupio je svjedočanstva Mučenih iz El Harracha (Les torturés d'El Harrach), onih iz 1965. u zatvoru Četvrtaste kuće: mučenje u kadi, mučenje strujom, 220 volti na prsima i genitalijama. Kako da se ne prisjetimo među ovim mučenicima imena Gilberte Chemouilli, aktivistice za nezavisnost, rođene u Bab-el-Ouedu?
Samo godinu dana pred smrt, koja se zbila 2012., u dobi od oko devedeset i šest godina (budući da datum rođenja nije siguran), Ben Bella dao je veliki intervju magazinu Mlada Afrika u kojem se je obasuo pohvalama, dao oprost svojim navodnim manama i poslao nekoliko udaraca lijevo-desno. O Messali Hadju, Messali rođenom u Tlemcenu, koji je “izumio nacionalni pokret”, kako se prisjećaju ulizice, rekao je u prolazu: “Previše se bavio filmom, glumio je previše likova.” Nije to bilo baš ceremonijalno prema velikom pretku s fesom i cvjetnom bradom. Ali tu se nije skrivalo ono bitno. Ben Bella je prije svega rekao ove riječi: “Moramo napraviti Magreb. Granice trebaju biti otvorene. I to je sasvim moguće. Kako bih mogao drugačije razmišljati kad su mi, iako sam rođen u Alžiru, iako sam tu živio, iako sam bio vođa alžirske revolucije, i majka i otac bili Marokanci. Nema tamo ničeg, ni najmanje zemljopisne slučajnosti, što odvaja Alžir od Maroka. Osobito u Oujdanskom kraju slični smo si kao jedna kap vode drugoj s obje strane granice, koja je dugo bila otvorena.” Uz rizik da povijesno povrijedimo nacionalni osjećaj, pitamo se nije li ovime Ben Bella prešao crvenu liniju, ne bi li ovdje potpao pod udar članka 87A Kaznenog zakona zbog napada na sigurnost države i teritorijalnog integriteta Alžira.
Bez sumnje, i da zaključimo, dvije, tri riječi dugujemo pukovniku Boumédièneu, uz kojeg je stajao njegov vjerni Abdelaziz Bouteflika. Houari Boumédiène uspostavio je vojno-policijsku diktaturu koja ga je nadživjela. Orešen lažnim trećesvjetskim vrlinama, ovaj je režim čizmoljupcima, blunama, naivcima, kobnim šarlatanima postao “Meka revolucionara i Slobode”. Tko dalje bi mogao potpisati sličnu bajku? Ubrzano raspadanje vrijednosti progresa i univerzalnosti ima i dobrih strana. Omogućuje tiranijama da se oslobode pretvaranja, da se jeftino i bez srama izuzmu od obaveza na koje ih staromodno načelo zajedničke čovječnosti, ta famozna Deklaracija iz 1948. godine koju je usvojila i proglasila Generalna skupština Ujedinjenih naroda, navodno prisiljava, a kojoj se Alžir priključio člankom 11. svog prvog ustava: “S obzirom na to da je neznanje i prijezir prema Pravima čovjeka doveo do činova barbarstva koja revoltiraju savjest čovječanstva i pošto je dolazak svijeta u kojem će ljudska bića biti slobodna govoriti i vjerovati, oslobođena terora i bijede, proglašen najvišom težnjom čovjeka,” itd. itd. Fuj obaveze i uljudnost!
Režim se nije dao. Režim se još drži. Poslije šezdeset godina. Neustrašiv. Neumoljiv. Naizgled ne hrđa, zatvoren u paranoidnu logoreju. Molim? O čemu se radi? Kako, molim? Hoće nas poučiti, nas koji naprosto brižno njegujemo naše stare tradicije? Nama kojima svaki disonantni komentar udara u nacionalni osjećaj? Budalaštine!
Abdelaziz Bouteflika, stup režima do 1980. godine, doživio je neugodnosti kada su mu zatraženi računi na brojnim anonimnim računima u Švicarskoj, koju je odabrao kao mjesto odlaska u egzil tokom šest godina. Ali sudbina ga je vratila u sedlo, postao je predsjednik Republike 1999. U tom trenutku izrekao je ovu veličanstvenu rečenicu, dostojnu svakog priručnika: “Ja sam sav Alžir. Ja sam inkarnacija alžirskog naroda.” Ta možemo li posumnjati u to? Reizabran 2009. u svoj treći uzastopni mandat s 90,24 % glasova, još je jednom uveden u četvrti mandat 2014. godine, ovaj put s 81,53 %. Budući da je ovo bilo manje, vojska ga je
smijenila. Nakon tromjesečne stanke naslijedio ga je Abdelmadjid Tebboune, koji je ponovno izabran 8. rujna 2024. s 94,65 % glasova. U subotu, 16. studenoga iste godine, pisca Boualema Sansala koji je stigao iz Pariza letom Air Francea agenti u civilu su uhapsili nedaleko zračne luke Houari-Boumédiène (pokraj Alžira), odveli ga na tajno mjesto a zatim optužili za „podrivanje nacionalnog jedinstva i teritorijalnog integriteta zemlje” i “urota protiv državne sigurnosti”, članak 87A Kaznenog zakona. Međutim, nakon šest desetljeća, alžirski narod se više ni sa čim ne da nasamariti.
S francuskoga preveo Nenad Popović
❦
❦