Nepodmitljivi Alžir ili Pisac Boualem Sansal u živom pijesku Igre oko granica (2/4)
- Philippe Videlier
- 24 avr.
- 20 min de lecture
Dernière mise à jour : 26 avr.
Che Guevara u Alžiru
"u skladu sa željama naroda i FLN-a"
Ova dramatična epizoda prekrila je početnu krizu alžirske vlasti u kojoj su pogažene najbolje nade, loše postupanje s Kabilijom, ukinuta vladavina zakona – ako je doista ikada postojala. Koliko bi toga bilo za reći o izgradnji, razgradnji, pregradnji alžirske vlasti!
Da ne govorimo o preuranjenom zamjenjivanju "Političkog biroa" "GPRA-om", Privremenom vladom Republike Alžira, u ljeto 1962., što je označilo trijumf klana nazvanog "tlemcenskim". Spomenimo radije ono što se dogodilo u godini II., dakle 1963. Kada su se kristalizirali bitni procesi, uspostavljeni glavni mehanizmi, koagulirale kapitalne procedure koje su odredile izgled i prirodu režima. Počnimo s iznenadnim nestankom Boudiafa i pobunom Aït Ahmeda, dvojice od devet povijesnih vođa alžirskog ustanka.
Dana 21. lipnja 1963. oko podneva, Mohameda Boudiafa, jednog od devetorice "povijesnih vođa", nasilnici nove političke policije (koja još nije imala ime) oteli su na uzvisinama Alžira, u blizini mosta Hydra, ugurali ga u Peugeot 404, zatvorili u neku vilu u kojoj je boravio četiri dana. Ondje je napisao pismo koje je dao svojim tamničarima: “Mohamed Boudiaf, u nezakonitom pritvoru, Vlasti X... koja je naredila moju otmicu. Od podneva 21., u vrijeme kada me je oteo komandos u autu, nalazim se u nepoznatoj kući, pod stražom nekoliko agenata. Ni danas ne znam razlog ove otmice..." Uvečer četvrtog dana Boudiaf je odveden u Glavni štab Žandarmerije i tamo zadržan u pritvoru. Dana 26. lipnja u pet sati ujutro, smješten je u helikopter koji je krenuo u pravcu zapada, a zatim u automobil, ponovno prema jugu, prema Colomb-Bécharu. Dana 4. srpnja, u sumrak, vojnici
su ga natjerali da se popne, s tri druga u nesreći, u transsaharske kamione Berliet koji su putovali prema jugu juga, u regiju Wilaya de la Saoura. (S njim je uhapšen Moussa Kebaïli, bivši izvršni direktor Francuske federacije FLN-a kojeg je mučio DST u ulici rue des Saussaies, koautor knjige La Gangrène koju je objavio Minuit, zbirke svjedočanstava o mučenju tiskane 16. lipnja 1959., zabranjena i zaplijenjena 19. lipnja u Parizu.) Na kraju puta, Boudiaf je zatvoren u jednoj napuštenoj školi s 45 stupnjeva u hladu, pod stražom nijemih vojnika koji se, kako je napomenuo, drže samo onog: "Naredbe su naredbe."
Njegova otmica isprva je ostala tajnom. Ode Boudiaf! Ispario. Četrdeset i osam sati vladala je olovna neizvjesnost. Njegova uža obitelj, supruga, brat Moussa, brinuli su i raspitivali se koliko su mogli o njegovoj situaciji. "Protiv vašeg supruga nije izdan nikakav nalog za hapšenje", uvjeravao je ministar pravosuđa Boudiafovu suprugu koja je bila pred porođajem. Boudiafa nije bilo nigdje. Afera se širila, jer Boudiaf nije bio bilo tko. Nakon što su ostavili da sumnja ostane u zraku, vlasti su priznale hapšenje, ali bez navođenja razloga. "Oni će biti pojašnjeni čim se završi proučavanje dokumenata", procijedio je državni vrh. Ovdje je primijenjeno glavno načelo ekspeditivnog pravosuđa: prvo uhapsimo, a zatim vidimo zašto. Dosta prostodušno, Ministarstvo pravosuđa – a bilo je jedno takvo – u obliku isprike izjavilo je da Boudiafa nisu uhapsile “obične policijske službe”. Ali tko onda? Ljudi su se pitali. To je dalo mašti na volju, svakojakim nagađanjima, kombinacijama, mogućnostima. Ovo je posijalo strah. Sljedećih dana stiglo je priznanje da je otmica krenula iz vojske: “Istragu”, rečeno je predsjedništvu Vijeća, “vodi vojna sigurnost i trenutno ide u pravcu krugova bivše GPRA... i oporbene frakcije koja je neprijateljski nastrojena prema Narodnoj Nacionalnoj Armiji i pukovniku Boumédièneu.”
Tada je, žestok, bijesan, stojeći na svom mjestu u Nacionalnoj ustavotvornoj skupštini, Hocine Aït Ahmed, imenovani zamjenik Sétifa, također "povijesni vođa", nagazio Ahmeda Ben Bellu, trećeg "povijesnog vođu", predsjednika Vijeća ministara zauzetog preuzimanjem vlasti sa, iza njega, sjenom pukovnika Boumédiènea, onog mučaljivog šutljivca usijanih očiju. ”Jesmo li kod Duvaliera ili u Alžiru?” grmio je Aït Ahmed, kipteći od ogorčenja. Duvalier, poznat kao Papa Doc, za one koji za njega danas više ne znaju, vrijeme je učinilo svoje, bio je dugo vremena diktator u Republici Haiti i kum strašne milicije Tonton Macoutes. Njegov ugled je bio na najnižem nivou, recimo katastrofalan. Stoga nije bila neka slava, čak ni u Alžiru – pogotovo ne u Alžiru – biti uspoređen s takvim likom. Suočen s uvredom, Ben Bella je zagrizao mamac i pokušao ušutkati svog protivnika: ”Želim ispraviti nepravdu priča o hapšenjima... Ono što postoji je zavjera protiv države!” Dodajući ne trepnuvši okom, kad se već tako lijepo zaletio: “Uhapšeni su udobno smješteni.” To je bio oblik surovog humora koji često proizlazi iz same biti moći, a obični smrtnici ga nazivaju cinizmom.
U dubokoj pustinji, tisućama milja od svake naseljene zemlje, to jest 650 kilometara južno od Colomb-Béchara, Mohamed Boudiaf, odsječen od svega, započeo je neograničeni štrajk glađu. Izgubio je osamnaest kilograma. Krvni tlak mu je pao na 6½. Kad je potonuo u komu, na rubu smrti, vraćen je u bolnicu u Saïdi, južno od Mascare, jugoistočno od Sidi-bel-Abbèsa, povjeren brizi oranskih liječnika, ubrizgan mu je koramin, spartein, kamfor, stavljen je na infuziju. Tako se kap po kap polako vraćao u modus živih. Od tada je, dekretom, bio u nadziranom kućnom pritvoru. Tokom konferencije za novinare održane oko 11. srpnja u Parizu, glavnom gradu bivše kolonijalne sile, brat Mohameda Boudiafa, Moussa, okružen odvjetnicima, apelirao je na javno mnijenje: "Vlast uporno odbija mogućnost da obitelji i odvjetnici posjete aktiviste i čak da s njima komuniciraju. Unatoč svim našim koracima, nismo uspjeli doznati ni gdje se nalaze, niti u kakvom su stanju. Nemilosrdnost prema mom bratu mogla bi prikriti političku operaciju koja ljudima na vlasti omogućuje da nezadovoljstvo preusmjere na nekolicinu žrtvenih jaraca. I stoga ću, u dogovoru s obiteljima zatvorenih aktivista, ovaj slučaj uputiti Međunarodnom odboru Lige za ljudska prava." Nije poznato je li ova odvažna inicijativa pokrenula bujicu solidarnosti u koju su polagane nade. To je malo vjerojatno s obzirom na to da je Ben Bella bio trenutni ljubimac njemačke i saint-germain-des-prèovske ljevice.
Ali u svakom slučaju, otmica Boudiafa, njegovo pritvaranje s onu stranu svih pravila, njegovo protjerivanje u nigdinu, stavilo je alžirsku vladu, u očima svijeta, u vrlo nelagodan položaj. Kružila je glasina da je cijela operacija, njezina koncepcija, njezino izvršenje, djelo pukovnika Boumédiènea. Inkriminacija zavjere protiv državne sigurnosti vezane uz inozemstvo, za koju je Boudiaf plaćao cijenu, bila je izmišljena za tren. “Imamo dokaze, dokumente, o pomoći koju su određeni elementi posljednjih dana zatražili u inozemstvu kako bi srušili našu vladu”, ispalio je Ben Bella ni sam više ne vjerujući u to. Optužba je bila lišena originalnosti. Dokazi, neosporni dokazi nikako da se pojave. Naravno, u toj je aferi bilo nečeg grotesknog. Na primjer, Boudiafovo dovođenje u vezu s Bourguibom i Tunisom. "Apsurdno!" uzvratili su uvrijeđeni Tunižani.
U kolovozu je supruga Mohameda Boudiafa primila pismo od svog supruga, jednostavno pismo s datumom prvog u mjesecu i poslano s pošte iz Colomb-Béchara. „Pišem ti ovo pismo u nadi da će pasti u poštene ruke kako bi ga netko mogao poslati. Namjeravam ga prvom prilikom baciti na cestu. Ne postoji način da komuniciramo s vanjskim svijetom...” U Colomb-Bécharu se našla dobra duša da pokupi pismo i preda ga na poštu, ako je istina da se to tako dogodilo. “Beskorisno je”, napisao je Boudiaf, “da ti pričam o pretrpljenim patnjama i surovosti klime. Naše zdravlje se jako pogoršava i čak možemo umrijeti... Nismo daleko od toga da se sasvim ugasimo.” Tako se u novom Alžiru ophodilo s jednim od utemeljitelja ustaničkog pokreta ili, prema prožvakanoj formuli, jednim od onih koji su nadahnuli nacionalni osjećaj.
Da potkrijepi teze tužiteljstva, smatrane slabašnima, represivni aparat napravio je veliku pompu oko otkrića zabrinjavajućeg subverzivnog žarišta u Kabiliji, srećom "neutraliziranog" (da upotrijebimo obavezni tehničko-vojni eufemizam), neuspjelog pokušaja gerile, i svalio ga Boudiafiju na leđa. Ovaj nezahvalan zadatak povjeren je ministru informiranja koji mu se posvetio revno i maštovito. Tokom konferencije za novinare, ministar informiranja krenuo je s fantastičnim otkrićima: “Prije nekog vremena, potvrdio je, g. Boudiaf stupio je u kontakt s alžirskim i stranim elementima. Sutradan ti elementi otišli su u pustaru i osnovali naoružanu kontrarevolucionarnu grupu u Drâ-el-Mizanu, pod zapovjedništvom Abderrazaka Abdelkadera.” Ovo jezgro pobune, predvođeno potpuno neobičnim likom, nazvano je Makijem Drâ-el-Mizana. Drâ-el-Mizan, u Velikoj Kabiliji, bila je velika mješovita općina u departmanu Tizi-Ouzou, raširena oko svog glavnog grada na približno 46 000 hektara s douarima, Frikâtom, Bou-Nouhom, Nezliouaom, Ichoukrenom, brojeći, raspršena, sedamdesetak tisuća stanovnika, u srcu bijedne regije, središtu iz kojeg se iseljavalo od davnina, i koje je Francuskoj osiguralo, u lyonskoj regiji i na sjeveru, velik broj radnika, kvalificiranih radnika za tvornice i rudnike. Bilo je to ovo mjesto, ovaj kutak koji je Abderrazak Abdelkader odabrao kao "revolucionarnu bazu" po Maovoj modi ili središte gerile u Guevarinom stilu. “Ovu grupu”, nastavio je ministar informiranja, naglašavajući specifičnosti zavjere, “tvorilo je dvadeset Alžiraca i deset stranaca koji tvrde da slijede marksističku ideologiju, a od njih, važno je napomenuti, većina su Izraeličani. Jedan od njih je alžirski Židov.” To je, naime, bilo važno podvući da se dođe do očekivanih zaključaka: “Čini se da je ova urota dio razgranate mreže. Ne bismo se iznenadili da iza svega ovoga ugledamo ruku Izraela.” Ne, alžirska vlada nije bila iznenađena kad je tamo ugledala dugu ruku Izraela. Bila je to, dakle, zavjera vrlo specifičnih konotacija, sposobna probuditi prljave instinkte, što u politici spada u klasične metode.
Korak po korak, sugestiju po sugestiju, informacija će završit u njemačkom tisku u Bernu, u Švicarskoj, pod naslovom: Alžir gibt Festnahme jüdischer Guerilas bekannt – Alžir najavljuje hapšenje židovskih gerilaca. Službenici za pisanje APS-a – Agencije servisa za tisak – službene manufakture novina dali su si u zadatak da proslijede ministrove napomene u alžirskim, oranskim i constantinskim listovima, koji su ih požurile obznaniti svojim čitateljima. “Alžirska revolucija se na svom putu već suočavala s velikom buržoazijom. Sad se na istom putu sreće s "znanstvenim socijalistima" koji joj žele davati lekcije. Nećemo tolerirati ovaj novi oblik paternalizma.” Ljudi na ulicama Constantinea, Alžira, Orana, pa dakle i oni Bougije, Sétifa, Tipasa, Cherchella, Tlemcena ili Mascare, bili su s tim suglasni.
Objavljivanjem činjenica, hapšenjima i razbijanjem subverzivne grupe, Ben Bella je želio umiriti one koji su to u inozemstvu smatrali razlogom za zabrinutost. "S gerilcima iz Drâ-el-Mizana dobro postupaju", rekao je. „Otišao sam do njih i pitao ih. Jedino je Abderrazak Abdelkader dobio udarac šakom..." A udarac šakom, priznat ćemo, nije bog zna što kad se čovjek nađe u rukama Vojne sigurnosti. “Možete vidjeti,” nastavio je Ben Bella, “ljudi u našoj zemlji govore što misle, i u nekim slučajevima nemaju zašto skrivati svoje nezadovoljstvo.” Samo u nekim slučajevima, jer svi građani i posjetitelji nipošto nisu dijelili ovu dobrohotnu dijagnozu.
Osjećaj za pravdu nalaže da se kaže koja o Abderrazaku Abdelkaderu, navodnom vođi makija likvidiranom u Drâ-el-Mizanu, i to ne samo zato što je dobio najmanje jedan udarac šakom, već i zato što je Ministar informiranja, na tiskovnoj konferenciji, obilato garnirao njegov portret. Abderrazak Abdelkader se ranije sretao s pokojnim Franzom Fanonom, teoretičarom pobune Trećeg svijeta s Martiniquea, žestokim zastupnikom Bijednika ove Zemlje, koji ga je i bio predstavio Françoisu Masperou, izdavačem-osporavateljem iz Latinske četvrti. Zahvaljujući tom pokroviteljstvu,
Abderrazaku Abdelkaderu objavljen je esej Židovsko-arapski sukob – Židovi i Arapi okrenuti budućnosti u seriji Cahiers Libres, broju 20-21, objavljenom u svibnju 1961., djelo ne na osobitoj cijeni među samodopadnim sveučilišnim mandarinima, na veliku autorovu žalost. “Sadržaj moje knjige plod je dugogodišnjeg proučavanja, promatranja i revolucionarne prakse, na temelju univerzalne teorije koja je služila i bila vodilja nekoliko velikih pobjedničkih revolucija dvadesetog stoljeća: marksizma-lenjinizma.” Pozornica je bila postavljena. Autor je precizirao da je njegova knjiga tiskana “uz ovlaštenje” rukovodilaca FLN-a u Francuskoj kojeg je bio član. Abderrazak Abdelkader bio je netko sasvim jedinstven. Rođen je u Damasku u Siriji i bližio se pedesetoj. Kad mu je bilo dvije godine Đemal-pašini Turci 1916. godine u Damasku su objesili jednog njegovog ujaka.
Kako bi optuženika što bolje ocrtao pred javnošću, Ministar informiranja ga je predstavio kao izdajicu, otpadnika, plaćenika kontrarevolucije, bivšeg oficira francuske vojske i cionista. Da se Abderrazak Abdelkader priključio francuskoj vojsci, plauzibilno je. Borio se protiv nacista na Levantu sa Slobodnim francuskim snagama, FFL-om, i za nagradu dobio Medalju otpora. To je odgovaralo – a neki će pomisliti: premašivalo – dobrovoljnom stupanju Ahmeda Ben Belle u redove 5. Marokanskih strijelaca 1943., nakon američkog iskrcavanja u Sjevernoj Africi. (Ahmed Ben Bella hrabro je zaradio ađutantske čvarke tokom talijanske kampanje.) Što se kvalifikacije "cionist" tiče, ne zna se je li ministar mislio na činjenicu da je Abderrazak Abdelkader oženio Židovku poljskog porijekla ili na to da je živio u Mandatnoj Palestini i potom u Izraelu do 1952. Nadalje, Ministar informiranja bio je u prilici da izvijesti – ali možda i je – o članstvu Abderrazaka Abdelkadera u Slobodnim zidarima, jer je pristupio loži pridruženoj Velikom Orijentu Francuske ili Sirije. Abderrazak Abdelkader je tako posjedovao sve osobine idealnog krivca. Imao je jednu jedinu manu: bio je praunuk emira Abd el-Kadera.
Među tridesetak ljudi dignutih u navodnoj raciji, toliko ih je skupa s njim bilo u ovom “zanimljivom mikroskopskom i beznadnom pokretu otpora” (izraz je od pariškog akademika iz tog doba), desetak ih je bilo stranaca, Španjolaca, Portugalca, jedna Nijemca iz Hamburga i nekoliko Francuza nekoć povezanih s Jeansonovom mrežom, "nosačima kofera" FLN-a u kontinentalnoj Francuskoj. Vrlo malo europskih listova je objavilo da je u završnom napadu izgubila život i jedna strankinja. Bila je to dvadeset i dvogodišnja francuska humanitarna radnica, Michèle Cleuziou, inženjerka agronomije s Poljoprivrednog instituta Maison-Carrée blizu Alžira. “To što je učinjeno da se zataškaju ova smrt i njezine okolnosti, ovo gomilanje laži, kontra-istina, je bolesno”, kroz suze se jadala njena majka. Mučna istraga, koju su poveli njeni roditelji usamljeni kao u bezdanu, omogućila je da se prikupe komadići informacija, utvrdi nekoliko činjenica. “Mlle Cleusiou”, kako ju je oslovljavao Quai d'Orsay, bila je raspoređena u Alžir u okviru Kooperacije u veljači 1963. Tokom ljetnih praznika, krenula je u Kabiliju sa sestrom Nicole u namjeri da “sretne grupu prijatelja koji su kampirali kako bi s njima provele dopust.” Tu grupu tvorilo je osam ljudi, uključivši tri Alžirca. Mladi ljudi i nekolicina drugih okupljenih oko skoro pedesetogodišnjeg Abderrazaka Abdelkadera mislili su da su zauzeli svoju Sierra Maestru, svoj Yan'an ili nešto te vrste. Odatle se Michèle Cleuziou 6. kolovoza uputila, sama, za volanom Citroen Spačeka, po zalihe. “Toga dana ju je uhapsila žandarmerija iz Tizi-Ouzoua.” Sutradan, 7. kolovoza, logor je zauzet na juriš. Nakon beskraja poduzetih koraka, francuski ambasador Georges Gorse od alžirskih vlasti primio je kratku bilješku: “Glavni zapovjednik Nacionalne žandarmerije potvrđuje da je gospođica Cleuziou Michèle, koja je bila dio organizacije kontrarevolucionara, uhvaćena 6. kolovoza 1963. od strane žandarmerije regije Drâ-el-Mizan. Dana 7. kolovoza 1963., po njenim uputama, pokrenuta je operacija i, iskoristivši sukob između disidenata i snaga reda u Tala-Guilefu, ova mlada djevojka je nestala. Prema tvrdnjama stanovništva, gospođica Cleuziou Michèle umrla je u ovom planinskom i vrlo neravnom području, no njezino tijelo nikada nije pronađeno.” Ova zlobna bilješka pretvorila je mrtvu ženu potkazivačicom, slučajno umrlu u protuzakonitom bijegu. Na kraju svega, predsjednik Francuske Republike, general de Gaulle, napisao je roditeljima: “Nažalost, vrlo je vjerojatno da će rezultat poduzetih istraživanja da se točno utvrdi sudbina gospođice vaše kćeri biti negativan.” Zapamtimo da je autor alžirske note kojom je okončana afera, bio vrhovni zapovjednik Nacionalne žandarmerije, pukovnik Ahmed Ben Cherif, bivši francuski časnik u Indokini – potporučnik –, blizak Boumédièneu, i to baš onaj koji je nadgledao otmicu Mohameda Boudiafa.
Za zapisnik – i samo za zapisnik – peticija “Pieds-Rougesa”, Francuza koji su došli ponuditi svoje usluge “Alžirskoj revoluciji”, definitivno je potopila bankrotirale male grupe otpora Drâ-el-Mizana i nakon što su to već učinili spomenuti žandarmi i Vojna sigurnost, dala im nogom u leđa, tvrdeći kako je represija bila pravedna i opravdana. (Među šezdesetak potpisnika, više ili manje poznatih, zazvonila su imena Henrija Curiela, Jean-Louisa Hursta nazivanog "Maurienne", Jean-Marie Boëglina, Tiennota Grumbacha...) Podnositelji peticije potvrdili su sa svoje strane da "vjeruju vođama koje je alžirski narod odabrao da, u okviru novih institucija, vode njihove stranke i nacionalne organizacije, izgradnju socijalizma u Alžiru". Da je alžirski narod "sebi odabrao" svoje vođe, bilo je izbrbljano tek tako. Većina “povijesnih vođa” nije bila tog mišljenja, a da ne govorimo o stanovništvu.
Od devet “povijesnih vođa” ustanka, trojica su umrla tokom rata. Ostalo ih je šest. A od njih šest, pet ih nije bilo u igri ili su se izvukli iz priče. U manje od godinu dana su Boudiaf, Aït Ahmed, ali i Belkacem Krim, Mohamed Khider i čak Rabah Bitat razriješeni dužnosti u svibnju. Ferhat Abbas, pramčana ličnost GPRA-e, prve privremene vlade, tek je rogoborio sa strane. Ostao je jedan, u ljetu 1963. godine: Ben Bella, uz podršku Armije. Međunarodni tisak glavinjao je između hipoteza: “Ne znamo kako to da je gospodin Khider u Kairu, u egzilu, a gospodin Bitat u nemilosti unutar vlade, a obojica su bili najvjerniji pratioci g. Ben Belle. Također ne znamo zašto je g. Ferhat Abbas iznio svoje protivljenje, tako snažno i tako nedvosmisleno..." Ako se je bilo teško dovinuti onome kako, ovome zašto doumiti se zaista nije bilo preteško.
Belkacem Krim, pregovarač tokom Evianskih sporazuma, zastupnik Tizi-Ouzoua, porijeklom iz Drâ-el-Mizana, podigao je ton. Živcirao ga je smjer u kojem ide zemlja. Zamalo je posijedio od brige za svijetlu privrednu budućnost Alžira. "Izgradnja pravila naše nacionalne ekonomije povjerena je stranim mozgovima prikupljenim sa svih sumnjivih strana svijeta", gunđao je. Razuvjeren i bijesan, na koncu se odrekao svog zastupničkog mandata. “U skupštini u kojoj nema slobode izražavanja kao ni informacija o tome što misle Alžirci,” razbjesnio se, “položaj zastupnika koji brinu za savjesno i demokratsko preuzimanje odgovornosti postao je nemoguć... Zbog toga odbijamo biti igračke ili ortaci jedne fašističke diktature.” Belkacem Krim nije pretjerao. Zabrinut za vlastitu sigurnost vratio se u Švicarsku, u Lausanneu, na obalu Lemanskog jezera, jezera gdje mu je bilo lagodnije.
Ferhat Abbas, što se njega tiče, se kolebao. Premda smo ga vidjeli kako kao predsjednik Skupštine lamata zvončićem dok je Aït Ahmed napadao vladu dan nakon Boudiafijeve otmice. Ali u međuvremenu je Ferhat Abbas okrenuo kaput. Činilo se da se pubunio. U Sétifu je održao jedan ne baš dobro prihvaćen govor. “Određeni aktivisti se ponašaju kao skorojevići”, korio je. „Mladi aktivisti koji rade u upravi više misle na probitke vlastitog položaja nego zemlje kojoj trebaju služiti. Oni već tvore buržoaziju koja prezire narod kao što su to činili bivši bosovi.” Neočekivana optužba izložila ga je strogim kritikama.
U subotu 13. srpnja 1963. Boudiafov blizak prijatelj, pukovnik Saout El Arab, bivši šef Wilaya II, usred ozbiljnog prepucavanja s Houarijem Boumédièneom, nestao je iz opticaja naglo kao i sam Boudiaf. Tokom konstantinske gerile zaradio je nadimak Saout El Arab, ili Sawt el-Arab – Glas Arapa, po radio stanici iza Kaira, dok se u stvarnosti zvao Salah Boubnider. Bio je oženjen medicinskom sestrom iz pokreta otpora. Saout El Arab nestao je izlazeći iz ljekarnice na dva koraka od Palače pravde u Alžiru. Te subote u podne oslovile su ga dvije gorile u civilu obrativši se mu ovako: "Vi ste stvarno pukovnik Saout El Arab, zar ne?... Imamo naređenja od vlade..." Pozvali su ga da uđe u automobil i od tada ni njegova obitelj niti prijatelji o njemu više nikad nisu ništa čuli.
Oko 18. srpnja se svetoj formuli iz dobro obaviještenog izvora saznalo za nestanak Youssefa Mansoura, predstavljenog kao Boudiafovijevog prijatelja i rođaka Ferhata Abbasa. Bio je namještenik uprave za razvoj Sahare. Njegov prazni automobil pronađen je parkiran na ulici u Alžiru. Je li ovo bila prijetnja? Da li upozorenje? Naprosto slučajnost? – da je bilo indikativno za opću atmosferu, u to svakako nema sumnje. Predsjednik Nacionalne ustavotvorne skupštine Ferhat Abbas podnio je ostavku sredinom kolovoza. I on se isto lomio, i više od toga. “Još nismo u stadiju policijskog režima, ali ako ne budemo na oprezu, doseći ćemo ga u kratkom roku.” Ferhat Abbas više nije bio pouzdan, prestao je biti koristan. Bouteflika je uključio alarm za opću uzbunu a njega obavijestio da je isključen iz FLN-a.
Aktualno pritvoren u žandarmeriji Saïda, Boudiaf je, kao i svi Alžirci, čuo što se pričalo o jadnom „otporu iz Drâ-el- Mizana”. „Ne vjerujem ni trunku od te podmuklosti”, kazao je. „Ta na položaju sam da znam metode ovog režima koji je otpočetka bio tako bestidan da meni pripisuje da sam inspirirao ovu aferu.” To ga je podsjetilo na La Fontaineove basne koje je naučio u djetinjstvu, podsjetilo ga na Životinje bolesne od kuge. Sjetio se lirskog razmatranja magarca, bezazlene žrtve, i tirade prepotentnog lava: Ja na primjer, mnogog – gadni proždrljivac! – Bravčeta sam smrti krivac. / Što je bilo krivo? Da je živo. / A znao sam proždrijet, baš iz čista mira, / I pastira. ... / ... Prema tomu, jesi l’bogat ili siromah. / Pred kraljevskim sudom prav il kriv si odmah.
Sve je to vrijeme Aït Ahmed bio na mukama. Prvih dana srpnja 1963., godinu dana nakon proglašenja nezavisnosti, Aït Ahmed je i uzeo riječ da izrazi svoje što osjeća: “Obaviješten od obitelji brata Boudiafa o njegovom nestanku, požurio sam do brata Ben Belle. Više od sat vremena pokušavam mu objasniti ozbiljnost situacije širom zemlje. Upozoravam ga na opasnosti politike represije, klime sumnje i straha koji pogoduje mentalitetu desperadosa. Uhapsiti brata iz borbe, zatvorskog sudruga, činilo mi se nezamislivim. Ne mogu se održati revolucionarna obećanja tako da se progone revolucionarni aktivisti. Nemoguće je provoditi socijalističku politiku gušenjem i daljnjim podjelama među socijalističkim snagama.” Govorio je na ovaj način, ovim riječima, jer kredo tog vremena bio je socijalistički, riječ svakako maglovita, ali puna magičnog naboja i rajskih iluzija.
Iz dubine tamničke ćelije, Boudiaf je smatrao da je, u stanovitom smislu, imao sreće, a imao je doista, naime sreću da su njegovi drugovi objavili da je uhapšen, da je to odzvonilo u tisku, posebno stranom. Zahvaljujući čemu, nagađao je, i ne bez razloga, je još uvijek tu, prešao bi inače ravno iz života u smrt. Preko radija, tranzistora, saznao je o Aït Ahmedovoj intervenciji u njegovu korist. “U ime svoje braće, zahvaljujem ti, Aït Ahmede, i uvjeravam te da si nemamo predbacivati bilo kakvo zavjereništvo.” Boudiaf je Aït Ahmedovu konferenciju za tisak smatrao eminentnim činom političke hrabrosti kakvu nije primjećivao često.
Prijatelji Mohameda Boudiafa u inozemstvu, ogorčeni njegovim posebnim tretmanom, pronašli su pool odvjetnika međunarodnog statusa da mu pomognu, jednog Engleza i dva Belgijanca. Na ovu trojicu, Thomasa Williamsa, izvorno baptističkog pastora, laburista izabranog u britanski parlament, Luca Somerhausena, iz Bruxellesa, nekadašnjeg člana Pokreta otpora deportiranog u Njemačku, slobodnog zidara, osnivača lože Liberté Chérie, koji je u logorima postao komunist – no isključenog iz partije 1954. - i Julesa Wolfa, također član Otpora, Englezi su ga padobranom spustili u Douai, u zemlju pod okupacijom, osnivača Belgijske lige za obranu ljudskih prava, bivšeg predstavnika Belgije u UN-ovoj komisiji za ljudska prava, na ovu trojicu, vjerovalo se, alžirske vlasti nisu mogle samo odmahnuti rukom. Ali jesu. Dva puta su putovali u Alžir da se susretnu sa zatvorenikom. Dva puta su odbijeni. Nisu mogli vidjeti zatvorenika, čak niti uspostaviti kontakt, “unatoč uvjeravanjima koja im je dao” Ben Bella osobno. “Konstatirajući da su ih nadležne vlasti onemogućile u izvršenju njihove misije”, odvjetnici su se vratili razočarani i bijesni. Njihova intervencija ipak je urodila time da se sazna da se pukovnik Saout El Arab – rođenim imenom Salah Boubnider –, bivši zapovjednik Wilaya II, otet na ulici u srpnju te od tada nestao, nalazi među zatočenicima tajno držanim u Saidi.
Francuska televizijska ekipa, u povodu prve godišnjice nezavisnosti, došla je, za emisiju Pet stupaca na naslovnoj stranici, intervjuirati Hocinea Aït Ahmeda u Alžir, poslanika Aïta Ahmeda u ljetnom sakou, bijeloj košulji i kravati dok ležerno sjedi na stolici, prekriženih nogu. “Aït Ahmede, što se to događa u Alžiru?” upitao je Michel Péricard koji je vodio razgovor. – “Pa, ovdje se događa da stvari idu loše!... Zastupnici se boje vrlo teške atmosfere čiji pritisak osjećaju …” Dan nakon intervjua, Aït Ahmed je napustio Alžir, pobjegao u svoj dom u Kabiliji. Osjećao se ugrožen, i to rekao. “Ne bojim se hapšenja“, potvrdio je, “ali fizičke likvidacije.” Ništa manje. Aït Ahmed je tvrdio da je takve glasine čuo, u povjerenju, od Mohameda Khidera, prethodno generalnog sekretara Političkog biroa FLN-a, također jednog od “povijesnih vođa”, a sada također disidenta, iako je to postao na ponešto prisilan način (3. travnja 1963. Ben Bella je izjavio: “Govori se da se Ben Bella ne slaže s Khiderom, a ja vam kažem da nikada neće biti problema između Khidera i Bena Belle”; na kraju jednog burnog sastanka u vili Joly, lijepoj kolonijalnoj zgradi u maurskom stilu, sjedištu FLN-a i privatnoj kući Bena Belle, Khider je objavio ostavku na funkcije u informaciji za javnost koju je Ben Bella lično donio radijskom spikeru zaduženom za večernje vijesti).
Mohamed Khider nije izazvao velike simpatije. Koliko se može provjeriti, nije patio od skrupuloznosti. Bio je taj koji je, na čelu FLN-ovog aparata, domesticirao sindikate, Opću uniju alžirskih radnika, poslavši na njihov kongres urlikajuće falange unajmljenih nezaposlenih, regrutiranih u luci u maniri gangstera. On je bio taj koji nije prakticirao nego ovakve stvari, ali kad je htio ugoditi vjerskim bratstvima, preko radija osporavao je svakome tko nije striktno poštovao ramazan i pio alkohol u kavanama, što je u Alžiru bio gradski običaj, status autentičnog i istinitog Alžirca.
Povukavši se u kabilske planine, u douaru Aïn-el-Hammam na nadmorskoj visini od 1000 metara, obično nazivanom Michelet, po imenu velikog povjesničara Francuske revolucije, Aït Ahmed objavio je svoje idejno protivljenje Ben Bellinom i Boumédièneovom režimu, “društveno-mistifikatorskom policijskom režimu podržavanom od kontrarevolucionara svih boja”: “Ovaj javni prosvjed je danas jedini način da se smiri eksplozivna situacija nastala otmicom brata Boudiafa... Moramo izolirati moć sad već snažno uzdrmane osobne diktature u zemlji...” Nije držao jezik za zubima, Aït Ahmed, bila je prednost biti "povijesnim vođom", koliko god vrlo mala i prolazna.
Druga francuska televizijska ekipa, s Michelom Honorinom, vodećim reporterom Pet stupaca na naslovnici, pronašla ga je nekoliko mjeseci kasnije, u srcu Djurdjura, pod nebom teških oblaka i u grandioznom krajoliku, obučenog u kamuflažnu uniformu i s vojničkom kapom na glavi, i kako govori u sve većem grču: “Danas smo na pragu: ili fašizacija, a to znači smrt, moralnu bijedu našeg naroda, društvenu bijedu koja će nužno proizaći iz te moralne bijede, ili uskrsnuće naše revolucije.” Međutim, na obzoru se nije ukazivao neki znak uskrsnuća. Michel Honorin potom je razgovarao s pukovnikom Mohandaom Ou El Hadjom, starim borcem, rođenim 1911., sijedih brkova, ruku u džepovima, podignutog šilta poput biciklista Jacquesa Anquetila ili Andréa Darrigadea. “Epolete mi nije dala francuska vojska”, rekao je, “a niti gospodin koji je danas na vlasti.» Među neposlušnicima, fronderima, nepoučljivima, nalazio se i jedan bivši radnik-emigrant u Francuskoj, prvo u Simci, zatim u Remiremontu, jedan od prvih koji se uključio u borbu za nezavisnost, pukovnik Si Sadek, on s navučenom vunenom kapom. “Mi smo se suprotstavili gospodinu Ahmedu Ben Belli. Taj gospodin misli samo na sebe...” Tako strog znao je biti Sadek. I on je sudjelovao u osvajanju Italije, napadu na Monte Cassino. Nije previše cijenio Boumédiènea. „Pukovnik Boumédiène? Ono što mogu reći o njemu je da je mali intelektualac koji dolazi iz kairske džamije, a što se revolucije tiče, učestvovao je u marokanskoj i tuniškoj revoluciji... Stanovništvo podupire demokraciju, teži slobodi i demokraciji! Ovdje, ona mrzi faraonstvo! Kod nas nema faraona! Nema Ramzesa II.!... Ne mogu četiri Ben Belline uši braniti ove planine!...”Kako je Sadek imao vrlo malo poštovanja za hijerarhiju i obzire – bio je radnik u Francuskoj prije no što se pridružio FLN-u – dopustio si je okrutno razmišljanje o zaïmu Messali Hadju, tada štovanom od svih, te rekao: “Taj Messali je neki čudni tip!... Meni izgleda kao pokisla petarda!” Nije se davao impresionirati argumentom autoriteta, tako čestim kod etabliranih mandarina.
Slučaj, za jedne nesretan, za druge spasonosan, htio je da, dok je Alžir prolazio kroz ta mučna zbivanja, u službenu posjetu stigne Che Guevara, Che Argentinac a kubanski ministar, ovjenčan revolucionarnom slavom. Che je u Alžir sletio 3. srpnja 1963. godine, letom iz Pariza. Kao da je šef države, u zračnoj luci ga je dočekao Ahmed Ben Bella, a duž puta klicala mu je masa. U maslinastozelenom battle-dressu, pod nabijenom beretkom sa zvijezdom, s pištoljem o boku, prisustvovao je nogometnoj utakmici, koncertu arapske glazbe u Majesticu, vojnom mimohodu skupa s Benom Bellom i pukovnikom Boumédièneom. Che nije imao tjelohranitelje ili sigurnosnu ekipu u pravom smislu riječi. Pratio ga je jedan od njegovih mladih suputnika s Granme i iz Sierra Maestre, Carlos Coello poznat kao "Tuma" (koji je s njim sudjelovao u propaloj avanturi u Kongu i malo prije Chea umro u gerilskom ratu u Boliviji). Ernesto Che Guevara, comandante kubanske revolucije, zadržao se u Alžiru prva tri tjedna srpnja, trčećim korakom posjetivši Oran, Sidi-bel-Abbès, Tlemcen, Marniu, Valmy, Sétif, gdje su mu prepričani događaji iz 8. svibnja 1945., Constantine, Batnu, pa jureći autom poput Bibija Fricotina, u zoru po pisti do Hassi-Messaouda, tamošnje naftne bušotine s divovskim bakljama, noću vidljivih na dvadeset kilometara udaljenosti. Che je svratio u Timgad, antički rimski grad u Auresu. Che je skočio u Kabiliju, u Tizi-Ouzou, prije pobune Aït Ahmeda. U Tizi-Ouzou Chea je dočekao stari pukovnik Mohan Ou El Hadj. Njih dvojica su se našla. Jedan za drugog osjetili su toliko da je Che, na odlasku, Kabilcu poklonio svoj kubanski pištolj s natpisom Libertad.
Tokom boravka Che Guevara je imao mnogo više ili manje korisnih tajnih sastanaka s ministrima i oficirima, puno konferencija sa stručnjacima za sve. Posjetio je uredništvo tjednika Révolution Africaine, gdje je bilo aktivno nekoliko Francuza, tako i prevoditelji njegova djela La Guerre de guerrilla, izašlom kod Masperoa, te su mu poklonili primjerak. “Guevara očito nije znao ništa o alžirskoj stvarnosti”, zaključio je njegov prevodilac. Možda se nije potrudio raspitati kod svog ambasadora koji je znao o kompleksnosti situacije, a možda nije želio za to čuti.” Che Guevara je održao predavanje na vrlo tečnom francuskom završivši ga s “Živjela demokratska i narodna Alžirska Republika!” popraćeno burnim pljeskom, a pri kraju ovacija koje nisu jenjavale i: “Živjela Nacionalna narodna armija!”
Trijumfalna turneja pomogla nastajućem režimu da izgradi slike koju je o sebi želio stvoriti: svjetionika globalnog Juga, no ljudi to još nisu tako nazivali. Televizija je prikazala kako se Che, na odlasku, srdačno rukuje s Ben Bellom i Bouteflikom.
Mjesec i pol potom i nešto sitno, Ben Bella je na referendum stavio nacrt ustava: pet milijuna dvjesto osamdeset i tri tisuće (i nešto sitno) birača, pet milijuna sto šezdeset šest tisuća (i nešto sitno) "Da". Sto pet tisuća “Ne” – 1,99 %, žuti listić za “Ne”, bijeli listić za “Da”. Članak 1.: “Alžir je demokratska i narodna republika”… Članak 4.: “Islam je državna vjera”… Članak 23.: “FLN je jedina avangardna stranka u Alžiru” ... Startajući ovako i s ovim velikim uspjehom, Ben Bella, jedini kandidat, dao se je izabrati za predsjednika republike.
Zahvaljujući Providnosti, njegov rezultat se poboljšao: dobio je 99,6 % glasova. Službeni list Alžirske Republike od 18. rujna 1963. bilježi tu tako jasnu pobjedu ovim riječima: “Tako je gospodin Ahmed Ben Bella prikupio broj glasova veći od apsolutne većine danih glasova potrebnih da bude proglašen izabranim u prvom krugu.” Alfred Jarry se na ovo uvijek može nadovezati.
Ben Bella je svoju novu funkciju nadopunio onom predsjednika Vijeća nacije i glavnog tajnika FLN-a. Houari Boumédiène se pojavio u liku potpredsjednika Vijeća nacije i ministra obrane, Abdelaziz Bouteflika u liku ministra vanjskih poslova – najmlađeg na svijetu! Njegovi zeloti su ga slavili – imao je dvadeset i šest godina, blistave oči i brkove à la Omar Sharif. Ben Bella je u tim trenucima vrhunca sipao lenjinske izjave i davao do znanja koliko mu je stran kult ličnosti i sve što mu nalikuje. “Zbog toga smo se borili protiv Messali Hadja!”, podvukao je. I, govoreći o sebi u trećem licu, želio je uvjerljivo naglasiti demokratsko opredjeljenje njega i njegove svite: “Jedina veza između Bena Belle i njegovih suradnika je njihova briga za dobrobit naroda. Jedina veza između pukovnika Boumédiènea i mene su povjerenje i iskrenost.” U to, kao i sve drugo, alžirski narod mogao je biti siguran.
Petnaest dana kasnije, 3. listopada 1963. godine, Ben Bella je proglasio stupanje na snagu članka 59. ustava koji se odnosi na iznimne ovlasti "u skladu sa željama naroda i FLN-a" te izjavio: “Od ovog trenutka preuzimam pune ovlasti... Živjela demokratska i narodna Republika!” Prepustit ćemo suptilnim gramatičarima delikatnu zadaću da presude kako bi se mogla nazvati ova stilska figura, i koja je njena narav.
Takva je bila situacija u Alžiru, takvi su se tamo događaji odvijali kada je pitanje alžirsko-marokanske granice ponovno provirilo ispod tepiha.
S francuskoga preveo Nenad Popović
❦
❦