Miroslav Krleža: Adam i Eva
M. Krleža (1893-1981), neosporno najveći hrvatski književnik 20. veka, u svom ekspresionističkom ciklusu antiistorijskih drama Legende (koje predstavljaju novost u hrvatskoj dramaturgiji) smelo odstupa od utvrđenog dramskog izraza i zahteva scenske igre ustaljenog teatra. Jednočinkom Adam i Eva (prvi put objavljena 1922.) koja je jedna drama iz ciklusa Legendi pokušao je da nam skrene pažnju na nerešivi sukob spolova, na borbu koja se naziva ljubav, na ljubav koja više uništava nego što doprinosi. Svojevremeno je dramaturg HNK, Josip Bach posle čitanja Krležinih legendi izneo tezu o nemogućnosti njihovih scenskih postavki koju je 1925. negirao Branko Gavella premijernim izvođenjem dveju legendi, od kojih je jedna bila Adam i Eva. Likovi Adama i Eve mogu da podnesu svaki anakronizam i zamislivi su u svakom vremenu i prostoru (izvođena je čak i na platformi porušenog Starog mosta pored ostataka mosta izvađenih iz Neretve). Najkrupniji problem je kako organizovati scenski prostor koji sugeriše pisac, a sastoji se u horizontalnoj podeli scene, kao u srednjevekovnim misterijima. Scene se događaju u realnim prostorima (hotelska soba, voz, grob), u međuprostoru ovog i nekog drugog nerealnog sveta u onostranom svetu. U našoj studentskoj postavci, sa skromnim tehničkim pomagalima, scena se nenametljivo otvara prema gledalištu, širi se u prostor publike. Tako ovo „barokno dramsko zdanje, čija se radnja, čija se problematika kreće po začaranom dramskom krugu koji označava večno vraćanje, bez smirenja, bez konačnog rešenja sukoba” (M. Miočinović), nadamo se, dobija odraz tog dramaturškog kruga. Krug kao dramaturški postupak ne osigurava optimistički pristup problemu. Umnoženo sa krugom koji sačinjava realna publika kojoj, izvesno, univerzalni i večiti problem sudara polova nije stran.
U predstavu smo uveli i jedan element koji nije stran Krleži - lutke (velike i barokno odevene). Smatramo da u paralelnoj egzistenciji realnog i irealnog sveta, sveta smrti i sveta sna Adama i Eve, postoji mesto i za istovremeno postojanje živih glumaca i lutaka. Kao i drveni likovi na početku i kraju komada, živi akteri drame su vođeni nekom nevidljivom rukom.
Osim upoznavanja sa izvrsnim hrvatskim dramskim piscem, i u Francuskoj do sada neizvedenim Adamom i Evom, naše namere su bile da ukažemo kako nemogućnost srećne ljubavi nije stvar Kreatora, već onoga koji pretenduje da bude vladalac mračnih ljudskih stanja i namera a koji se ovde javlja u liku četiri različite ličnosti komada.
Sava Andjelković
*
Sa zadovoljstvom se prisjećam izvedbi drame Miroslava Krleže Adam i Eva, koju smo u prošlom tisućljeću igrali u pariškome Grand Palaisu, a u okviru sorbonske Kazališne radionice na srpsko-hrvatskom, koju je više od dva desetljeća s vulkanskim entuzijazmom vodio Sava Anđelković. Uvijek se iznova prihvaćati zahtjevnog kazališnog rada sa studentima koji na odsjek sorbonske slavistike dospijevaju iz raznih priča i sa najrazličitijih strana, vođeni kolopletom nadosobnih i privatnih razloga, može samo vrhunski pedagog i pronicljivi, lucidni promatrač duhovnih previranja. Stvarati pozitivno kreativno ozračje u kojem ćemo slijedeći redateljeve naputke biti u stanju iznjedriti, pa nerijetko kad otkrivajući i sami, ono dobro u sebi, mantra je koju nam je tijekom proba uvijek iznova ponavljao, uglavnom blago, no kad bi mladenački duhovi zagalopirali u neželjenom pravcu začas bi nas obuzdao hipnotičkim pogledom demiurga.
Tih mjeseci dok smo na probama razmišljali i razgovarali o drami te učili i po gradu ponavljali tekst u društvu intrigantne mi partnerice koja je glumila Evu, a kojoj je pak intrigantniji bio drugi kolega, propješačio sam Pariz više puta i uzduž i poprijeko, otkrivajući neke do tada sasvim nepoznate mi predjele, što gradske što duhovne, iznova se podsjećajući na kazališni sindrom kojem sam mislio da sam se, napustivši u svojim začecima danas kazališnu instituciju Montažstroj te se otisnuvši iz Zagreba, bio othrvao. S tim da danas kada mi svakodnevica diše kazalištem uviđam da tom virusu, a prošao sam najrazličitije tretmane, jednostavno nema lijeka. Evo zašto sa zahvalnošću pamtim taj uzbudljivi kazališni izazov koji nam je ponuđen, a čiji je domet, prije svega, bio što nam je omogućio da u višeglasju proživimo zajedničku priču. Ne, ne vjerujem da smo toj predstavi zahvaljujući postali boljim glumcima, glumačkoj se tehnici posvećuje čitav život koji i sam katkad nije dostatan, ali mi godi zamišljati da nam je to iskustvo pomoglo da postanemo možda tek neznatno, ali ipak nešto boljim ljudima.
Yves-Alexandre Tripković
*
Miroslav Krleža na službenom putu
Francuska veza
Petoga svibnja u pariškome Grand Palaisu Krležini Adam i Eva prvi put su predstavljeni francuskoj kulturnoj javnosti. Izvoz dotičnog djela nije, međutim, zasluga hrvatskoga veleposlanstva ili kakve visoke institucije iz domovine, već stanovitoga Save Anđelkovića, lektora na odsjeku za slavistiku na Sorbonni. Dotični je, naime, okupio nekolicinu studenata hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i francuskog podrijetla, posudio lutke Zlatka Boureka i pridružio ih svojim glumcima te, na posljetku, osmislio scensku izvedbu Krležine legende.
Feral Tribune, 18. svibnja 1998.
*
*
Miroslav Krleža
ADAM I EVA
REŽIJA
Sava Andjelković
ČOVJEK, ADAM
Yves-Alexandre Tripković
ŽENA, EVA
Vanina Kanban
Kelner u hotelu; Gospodin u crnom, hotelski susjed;
Gospodin s lulom u brzovlaku; Kelner u krčmi pod zemljom
Igor Stepanovic
General
Vladimir Pronek
Gospođa u crnini
Slavica Stojanović
Dama
Ermina Aljičević
Gospodin sa zagonetkom
Miroslav Jeličić
Glas majke
Slavica Stojanović
Glas lađara
Vladimir Pronek
Posmrtna povorka
Nathalie Crnjanski, Lionel Grancarić, Johnny Kundid...
Lutkarice
Sladjana Cisković i Daniela Jovanic
Lutke izradio
Zlatko Bourek
Kostimi
Karolina Radosavljević
Šminka
Carine Crnjanski i Virginie Martens
Asistentica režije
Sophie Jacquier
Jezična savjetnica
Gordana Bagić
GRAND PALAIS
5. i 6. svibnja 1998.
Université Paris IV-SORBONNE ・UFR d’Études slaves・Atelier théâtre de serbo-croate