Slobodan Šnajder laureat nagrade Miroslav Krleža

Slobodan Šnajder © Neva Zganec/PIXSELL

Dramatičar, esejist i pisac Slobodan Šnajder dobio je za roman “Anđeo nestajanja” nagradu  Miroslav Krleža 2023./2024., a nagrada od sedam tisuća eura dodijeljena mu je u ponedjeljak u prostorijama Društva hrvatskih književnika (DHK).

Krležina nagrada, koja se na rođendan toga velikog hrvatskog pisca dodjeljuje romanu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost i kulturu, Šnajderu je pripala prema jednoglasnom odabiru povjerenstva u sastavu Vinko Brešić, Stjepan Čuić, Dubravko Jelačić Bužimski, Ivica Matičević i Boris Senker, koje je njegovo djelo nazvalo  “enciklopedijom povijesnog užasa, jeze i ništavila”.

Epskost romana “Anđeo nestajanja”, u kojemu autor iznosi vlastito viđenje povijesnih kretanja od perioda uoči Drugoga svjetskoga rata, “dobiva kod Šnajdera osobenu polemičku utemeljenost i okvir za osobni obračun s poviješću”, kaže se u obrazloženju žirija.

“Upravo u tome leži snaga vrhunske književnosti – u nemiru koji ostavlja, u nemogućnosti da nađemo konačne odgovore, u potrebi da ga iznova promišljamo i usvajamo. Šnajderov roman nam ne da mira”, obrazložio je žiri.

Radnja romana započinje u kući u zagrebačkoj Ilici koju je za najam izgradio imućni židovski veletrgovac. U kuću se doseli mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka Anđa Berilo, koja dolazi raditi kao služavka. Ona s vremenom doznaje više o svojim susjedima, od kojih neki završe u logoru, drugi se pridruže ustašama, treći odlaze na liječenje u sanatorij. Anđa se zaljubi u mladoga komunista, koji strada, nakon čega ona pobjegne u partizane, a kada se vrati u oslobođeni Zagreb, ona ne želi privilegije, prema opisu knjige na mrežnim stranicama jednoga od izdavača, Frakture.

“Pravedna i nepotkupljiva postaje sumnjivom svojim drugovima koji je odvode na Goli otok. Nanesenu nepravdu Anđa Berilo htjeti će ispraviti, no novo će vrijeme dotući i nju i kuću u kojoj je živjela”, dodaje se.

Žiri ističe kako je riječ o priči o sudbini jednoga naroda i grada, te “o onima koji vjeruju u ideale čak kada se u njih nepovratno razočaraju”.

Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.) objavio je knjige proze “Knjiga o sitnom” (1996.), “505 sa crtom” (pripovijetke, 2007.) te romane “Morendo”(2011.) i “Doba mjedi” (2016.), te knjige eseja “Umrijeti u Hrvatskoj” (2019.). Pisao je za kazalište, a izvođen je i u inozemstvu. Suosnovao je i uređivao kazališno-filmski časopis “Prolog”.

*

Što bi rekla Snježana Banović: Čudo da se desi!

Nakon što je pet žirija hrvatskih književnih nagrada, poravnatih gotovo u formaciji uzorne falange, odlučilo da moj roman “Anđeo nestajanja” uopće nije napisan, javio se šesti, nalaz je kojega potpuno suprotan, te on glasi:

A/ Roman “Anđeo nestajanja” doista je napisan, o čemu je moj izdavač Seid Serdarević podnio materijalan dokaz u vidu 5 primjeraka.

B/ Žiri je odlučio u korist toga romana (jednoglasno).

Danas, na rođendan pisca, uručena mi je dakle Krležina nagrada u Društvu hrvatskih književnika.

Bilo je nazočno i nekoliko zanimljivih svjedoka.

Prilažemo obrazloženje koje je, u ime Odbora i žirija, napisao i pročitao kolega Ivica Matičević.

Ispao je to jedan od rijetkih tekstova o “Anđelu nestajanja” koji s razumijevanjem govore o onome “što je pjesnik htio reći”. Do danas rijetki, a knjiga je objavljena 2023., takvi se tekstovi, uz one Jergovićeve, mogu nabrojati na prste jedne ruke invalida.

.

Slobodan Šnajder

.

*

Obrazloženje Krležine nagrade za razdoblje 2023-2024.

.

Sastavši se u svibnju i lipnju ove godine više puta i pomno raspravljajući o hrvatskoj književnoj i kulturnoj produkciji u posljednje dvije godine, Povjerenstvo za dodjelu Krležine nagrade i Krležine povelje (V. Brešić, S. Čuić, D. Jelačić Bužimski, I. Matičević, B. Senker) jednoglasno je prihvatilo na svojoj lipanjskoj sjednici, da se Krležina nagrada za razdoblje 2023-2024. dodijeli dramatičaru, pripovjedaču i esejistu SLOBODANU ŠNAJDERU za njegov roman Anđeo nestajanja iz 2023. u nakladi Frakture iz Zaprešića, kao djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost i kulturu.

     Posrijedi je roman složene formalne strukture, gusta narativna rešetka koja ima obilježja konceptualnog romana. To znači da autor ulaže sve svoje umijeće kako bi konstruirao, a ne kročeanski re-kreirao svoj doživljaj predmeta koji reže, sastavlja i montira, poput brakovskih kolaža i na način velikih romana europske književnosti, pritom mislim na romane ruskih i francuskih avangardista i neomodernista, u rasponu od prvog do sedmog desetljeća prošloga stoljeća. Autorovo zazivanje Sterneova Tristrama Shandyja na koncu romana nije ništa drugo nego mikrometapoetička vokacija vlastita postupka: postupih, eto, kako me vodila tradicija u svojim najhrabrijim predstavnicima, ali sa sviješću da su isti ti danas kanonski romani nekad predstavljali sabotažu iliti zavlačenja niti kroz vrlo tanahni otvor poetičke diverzije, razbijanja tradicije i epataže mediokritetskih građana. Konstrukcija kao racionalno počelo vidljiva je i u fragmentarnosti romaneskne cjeline. Mnoštvo dijelova i poglavlja unutar triju velikih kompozicijskih cjelina, a svaki je naslov u tome kolopletu simbolički i semiotički opterećen, nalik je razrađenoj redateljskoj knjizi kazališne predstave, mozaiku dinamičnih fraktala kojima se unutar triju činova uvode, razvode i dovode događaji i protagonisti do kraja ove velike narativne predstave. Šnajder je primarno kazališni čovjek koji nas je, barem mene (tko mi je kriv!), iznenadio pisanjem romana i pritom pokazao veliko umijeće, nesvakidašnji artizam forme i ogromnu književnu kulturu koja nas drži u pripravnosti već desetak godina, kada se pojavilo Doba mjedi i pokazalo autorov pripovjedački genij. O prvome autorovu romanu još uvijek šutimo, ali vjerujem da ga književna povijest neće zaboraviti. Neka nas ne smeta riječ genij, jer smatram da se doista radi o iznimnom proznom autoru koji mirno, staloženo, poput marljivog isposnika vječne umjetnosti u kakvu prohladnu skriptoriju prepisuje sada ne tuđe, već dakako svoje unutrašnje nemire, pitanja i nedoumice, a koji se tiču svih nas. Zbog toga njegov rad nije hermetičan, zarobljen u kuli bjelokosnoj, već je s dovoljnim oprezom pri konstrukciji, da ne zastrani i ne zagubi se u meandrima samodostatnosti, prišao romanesknoj građi, raščlanivši dijelove, probirući uloge, podešavajući rasvjetu, pazeći na dubinu narativne pozornice, njezinu mobilnost i autorske akcente. Tu je negdje i kamera koja očište premješta iz jedne u drugu pripovjednu vizuru preko pozicija Ja-pripovjedača i sveznajućeg pripovjedača do metalireranih štikleca kojom autor razbija iluziju narativne pozornice. Autorski akcenti su u ovom slučaju – u reljefu teške baštine hrvatskog tla – postavljeni na dvije poluge teksta – na Kuću u Ilici i na Anđu Berilo. Kuća i Anđa, ali i drugi likovi dimenzije su piščeva znakovnog sustava, pa ih ne treba gledati kao izgrađene karaktere. Neka nas ne zavara što Anđa pokazuje monumentalne crte idealističke osobnosti – autor je ne prikazuje kao lik u razvoju u smislu realističkog romana, kao karakterološku jedinicu građe. Anđa je zadobila dimenziju izvanvremenskog idealnog postamenta, okvir moralne vertikale i superinteligentnog biće, nadstrukture kojoj se divimo jer je posve nepojmljiva u svojoj savršenosti, vjerna idealima i temeljnim, generičkim i univerzalnim ljudskim kvalitetama. Anđa je upravo žena sa svojstvima. Jesmo li doista svjesni njezine kvalitete? S kime da je usporedimo? Autorovim pristupom Anđa je mjera ljudskih stvari, dozirana superiornost, divotni ženski lik-prauzor, praelement koji premašuje vrijeme u kojem je prikazana. Pa ipak, nikada ne smijemo zaboraviti da je Anđa uzglobljena upravo u konkretno vrijeme između endehazijskog, jugoslavenskog i hrvatsko-domovinskog razdoblja, onoliko koliko je to od triju formacija za sliku velike povijesti uzeo autor. Preplitanje konkretne i izvanvremenske dodirnice na krivulji vremena zato i čini događaje u romanu opterećene dodatnom značenjskom i smisaonom prtljagom: sve je ovdje među nama, ali tako da se može dogoditi i negdje drugdje. Ovo doista jest ponajprije roman o prošlostoljetnom Zagrebu, ali što ćemo s Magusovom vremenskom kapsulom, njegovim tvarnim viđenjima povijesnog trajanja i mogućnostima simboličkog iščitavanja njegova puta, od viđenja kuge u Zagrebu 1563. do viđenja srpskih rezervista 1991. u vlaku za Vukovar.

Kuća je lik-kronika, prvo lice jednine, svjedokinja povijesne zbilje koju lomi kroz individualne povijesti svojih ukućana. (Jesam li lakomislen kad pomislim da je ona okrnjeni citat glembajevske dvokatnice s čijeg se balkona također „bacaju“ ljudi…). Kuća i Anđa kao nosivi dijelovi, kao dvije narativne poluge, njihove dramatične epizode ispresijecane su daljnjim autorovim konstrukcijskim rješenjima: mnoštvom asocijativno-simboličkih prizora i radijalnim širenjem znakova osobnosti, a svaki od njih nosi i pridonosi bogatstvu poruka i pouka za neuzorite i bjesomučne živote: Gavranić, Drenjak, Magus, Magda… U panteon temeljnih označitelja, povijesnih demona, ući će i skice Tita, Kardelja, Koče Popovića te onoga koji je došao u sunčanoj zraci i koji je Anđi bio nešto poput mentora i uzora, njezin „otac-hrabrost“ – Andrija Hebrang.

Tko je bolje prošao u Šnajderovoj enciklopediji povijesnog užasa, jeze i ništavila… nevažno je pitanje, možda i sasvim na rubu da se o tome raspravlja, jer epskost ovoga romana, epskost koja se u posljednjem desetljeću hrvatske prozne produkcije posve izgubila, dobila je svojevrsnu osobenu, šnajderovsku polemičku utemeljenost kao mogući okvir za „moj obračun s njima“. Autor nam poručuje, posve i elementarno siguran u svoje viđenje povijesnih kretanja, da je djelo pred nama štavljeno prema načelu: ovako ja to vidim, ja sam onaj koji bira događaje, jer sam ih svojim životnim iskustvom i praksom svojih bližnjih i daljih tako doživio. I nema druge povijesti do ove, kao što nema mogućnosti da je ijedan dječak u plinsku komoru Auschwitza ušao s upaljenim svjetlom, ma koliko bio dobar toga tjedna, slika koja potresa čitateljsku svijest i kad se knjiga o anđelu zatvori… Ako na koncu romana odjekuje kritička misao „kako tako nije moralo biti“, tada dopustimo autoru da nam kaže kako je bilo. Slagali se mi s njegovim izborom događaja, tumačenja i osjećaja ili ne, moramo priznati da nas umijeće dovođenja u narativni kontekst kao da je zbiljski, kao da je takav jedino i moguć, kao čitatelje istinski zapanjuje, drukčije rečeno: ovo je roman koja nam ne da mira. A time smo dobili i odgovor na pitanje što je to u vrhunskom književnom djelu ili umjetnini uopće, da nam toliko znači u našim životima: upravo to – da nam ne da mira, da ga usvajamo bez ostatka, a nikad sa završnim odgovorima. Šnajderov nam roman ne da mira. Šnajderov nam roman ne da mira.

Tu ćemo stati, jer bi sada trebalo uslijediti iščitavanje značenja i tumačenje osobnih strahova i snova, zdvajanje nad ljudskom sudbinom i pokušaj pronalaska zrake sunca kojim nam autor poručuje, ironično sasvim, da zagrebački i hrvatski brod ipak i dalje plovi u nesigurnu budućnost. Zato nam valja upoznati povijest, i onu veliku i onu malu, i onu koju nam podastiru službene kronike, ali još više onu koju nam otkriva srce malog-velikog čovjeka. Osim Ovozemlja uvijek ima hrabrih ljudi iz Podzemlja.

Povjerenstvo za dodjelu nagrade smatra kako je Krležina nagrada ove godine dodijeljena autoru koji je dosljedno slijedio svoje živo umjetničko srce svih desetljeća u kojima smo ga kao umjetnika odobravali, negirali, možda ponešto i ignorirali, ali smo ga itekako čitali, cijenili, na mnogim daskama i igrali i naposljetku priznali da je pred nama sjajan opus velikog pisca. Zato je ova nagrada ujedno i priznanje za sve ono što je Slobodan Šnajder napisao, za cijeli njegov rad, pa ako hoćemo biti dramatični – za cijelu njegovu književnu sudbinu koju danas častimo imenom i spomenom jednoga od najvećih hrvatskih pisaca.

Gospodine Šnajder, u ime Povjerenstva primite još jednom iskrene čestitke, hvala Vam na ovome potresnom romanu i cijelom Vašem opusu koji se očito nastavlja… i dopustite da Vam uručim Krležinu nagradu za proteklo dvogodišnje razdoblje.

U ime Povjerenstva za dodjelu Krležine nagrade Ivica Matičević

*

Čestitke !

Félicitations !