top of page
  • Photo du rédacteurOlesja Marković

Rat u Ukrajini – kako je počeo i što danas imamo









24. 02. 2022. datum je koji je život u Ukrajini podijelio na „prije“ i „poslije“, točno kako je pad Berlinskog zida resetirao sat moderne povijesti Europe. Toga dana probudila sam se oko 5 ujutro jer je moj muž primio telefonski poziv s posla. “Počelo je” – rekao je. Nakon tog poziva uslijedile su udaljene eksplozije (kasnije smo doznali da to ruske rakete napadaju kijevsku međunarodnu zračnu luku). Od tada živim, kao i milijuni Ukrajinaca, u vječnoj veljači.

 

Mnogi ljudi u Europi su tog dana također bili užasnuti. Rat koji se činio tako udaljenim odjednom je bio blizu. A ipak, ukupno uzevši, ljudi izvan Ukrajine nisu shvaćali da puna invazija u veljači 2022. nije bila početak nego nastavak. Rat između Rusije i Ukrajine počeo je deset godina ranije. Jedne druge beskonačne veljače, one 2014., tri mjeseca dugi masovni građanski prosvjedi (poznati kao Revolucija dostojanstva), zbacili su s vrha ukrajinske vlasti proruskog korumpiranog i kriminalnog predsjednika Viktora Janukoviča, a cijena je bila više od stotine ubijenih prosvjednika. Ljude koji su ustali u ime budućnosti Ukrajine s Europom i bez Rusije pedantno su ubijali snajperi kojima je naredbe izdavala Janukovičeva administracija. Njihovi grobovi još su bili svježi kada je Rusija anektirala ukrajinski poluotok Krim. Potom, neprijateljstva su buknula u istočnoj Ukrajini,  Donbasu, gdje su separatisti s podrškom Rusije i prikrivene ruske vojne snage nasilno odvojili dio regije i proglasili takozvane “narodne republike”. Mnogi analitičari naglašuju sličnosti između tih nepriznatih “republika” i Srpske Krajine, ali, za razliku od Hrvatske koja je vojnim operacijama uspjela vratiti nasilno odcijepljene enklave, Donbas je u Ukrajini bio i još uvijek jest zona rata i krvoprolića.

 

Ljudi u Ukrajini, a u drugim zemljama da i ne govorimo, nisu obraćali pažnju na rat u Donbasu tako dugo dok je ostajao lokaliziran na određenom prostoru i nije se stvarno prelijevao do kijevskih restorana ili noćnih klubova u Odesi. Ali osjetili smo ga u punoj žestini kad smo 2022. vidjeli kako nam rakete eksplodiraju pred pragom, a u kućna dvorišta ulaze ruski tenkovi. Rat nije nešto što se događa samo na prvoj liniji fronta, događa se svugdje i svake minute. Živjeti stotine kilometara daleko od bojišnice ne jamči sigurnost – opasnost može stići iz zraka; rakete, dronovi, geleri svakog dana ubijaju ili ranjavaju ljude posvuda u Ukrajini. “Nikad ne znaš što će ti pasti na glavu, pa je bolje suočiti se sa smrću a da imaš uređene nokte i opranu kosu”, šali se moja prijateljica koja još uvijek živi u Kijevu. Tužna je ta šala.

 

Kao što se vrag uvijek krije u detaljima, rat se krije u brojevima. Brojke su važne, no one depersonaliziraju bol i pretvaraju se u bezosjećajne statistike rata. Tako kad ljudi izvan Ukrajine pročitaju trenutnu vijest koja kaže “Rusija je bombardirala naftno skladište u Harkivu, u plamenu je poginulo 7 osoba uključujući troje djece”, neće tražiti detalje. A detalji su užasavajući – jedan stari bračni par i jedna peteročlana obitelj, otac, majka i troje djece izgorjelo je živo u vlastitim stanovima. Najmlađi, deset mjeseci star dječak izgorio je u pepeo u toj mjeri da nije dostajalo da se prikupi dovoljno za uzorak za DNK analizu. Ili, opet u Harkivu, u napadu bombama poginula je starija žena, dvoje djece je ozlijeđeno. Ljudski mozak, naravno, odbacuje užase, štiti se od bola i slika koje ga izazivaju, a “ozljedu” sebi predočuje kao zarezotinu na prstu. Međutim, iza onog plitkog “ozlijeđena su djeca” stvarnost je malo drugačija, iza toga je mnogo više patnje – jedno od to dvoje djece, desetogodišnji dječak, ostao je bez noge ispod koljena, to podrazumijeva „ozljeda“. Pa onda, u uvećanom mjerilu – prema podacima nevladinih organizacija i lokalnih vlasti – trenutačno od pedeset do sedamdeset tisuća Ukrajinaca (i civila i vojnika) treba proteze za ekstremitete. To je  ukupno stanovništvo Pule i okolice bez udova. Zamislite da šećete Pulom i vidite samo ljude kojima nedostaju udovi.

 

Statistika o poginulima još je složenija, jer se u ovom trenutku teško može odrediti broj smrti koje je uzrokovala invazija. UN kaže 10,378 provjerenih smrti, samo što je tu ključna riječ “provjerenih”. Nitko ne posjeduje statističke podatke o smrtima na teritorijima koje je okupirala Rusija, a samo u Mariupolu, nekoć dinamičnom i naprednom lučkom gradu na obali Azovskog mora, od ruskih bombi po Human Rights Watch-u poginulo je najmanje dvadeset i dvije tisuće stanovnika. Zamislite da je u grubo dvije trećine Šibenika izbrisano s lica zemlje, a govorimo o procjeni u samo jednom od gradova pod okupacijom.

 

Daljnje brojke – prema Eurostatu više od četiri milijuna Ukrajinaca izbjeglo je iz zemlje i našlo utočište u EU. To je kao da cijelo stanovništvo Hrvatske, i malo više, ode i premjesti svoje živote negdje drugdje.

  

Nemam nikakvih zaključaka niti na obzoru vidim ijedno praktično rješenje. U 21. stoljeću, Ukrajina ulazi u sljedeću, jedanaestu godinu rata, a u treću godinu rata punih razmjera s Rusijom. Taj rat nije započeo našim izborom, ali nemamo drugog izbora nego da se u njemu borimo. U završnoj napomeni bih parafrazirala slavni citat Golde Meir koji bi možda najbolje odgovarao situaciji: ako Rusi spuste oružje, neće biti borbi, ako Ukrajinci spuste oružje, Ukrajine više neće biti.



Preveo Nenad Popović


Comments


bottom of page