Publikacija dviju hrvatskih "molièrada" na francuskom

U Parizu, nakladnička kuća Prozor koja ima za cilj francuskoj i frankofonoj publici predstaviti prijevode klasičnih i suvremenih hrvatskih dramskih djela najavljuje novu publikaciju posvećenu dvjema hrvatskim »molièradama«: Iliji Kuljašu i Andru Stitikeci, komedijama iz prve polovice 18. stoljeća. Projekt je financijski podržalo Ministarstvo kulture RH. Predgovor potpisuje profesor Guy Spielmann sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, stručnjak za takozvane neknjiževne žanrove kao što su sajamsko kazalište i commedia dell'arte; profesorica komparativne književnosti Cvijeta Pavlović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u svom se pogovoru osvrće na Molièreovu recepciju u Hrvatskoj i hrvatskoj književnosti. Ovi ukršteni pogledi na Francusku i Hrvatsku time uokviruju i ilustriraju književne poveznice ovih dviju komedija s djelom koje ih je nadahnulo.

Doista je Molière vrlo rano zaveo Hrvatsku, a posebno Raguzu, negdašnji Dubrovnik. Tako je već u ono vrijeme na današnjem hrvatskom području prevedeno više od dvadeset njegovih drama, poneka tek što je francuski dramatičar preminuo te s istim entuzijazmom sve do prvih desetljeća 18. stoljeća. Autori su uglavnom anonimni, katkad im je teško ustvrditi identitet, a poznati su nam tek u iznimnim slučajevima. Kružila su potencijalna odnosno moguća imena, postavljale se hipoteze da je riječ o kolektivnim djelima mladih plemića okupljenih u kazališne družine koji su prevodili i postavljali svoje prijevode Molièrea na raznim lokacijama gdje su se ljudi tih pomorskih gradova okupljali, istražujući mogućnosti francuskih komedija kako bi bolje izrazili vlastitu svakodnevnu egzistenciju.

Ako neke što je moguće vjernije i prianjaju uz izvorni tekst, druge se beskrupulozno odmiču od njega, time nipošto ne umanjujući interes koji bismo mogli imati za te komedije, već naprotiv osnažujući afirmaciju originalnosti dramskog stvaralaštva u i oko Raguze. Među njima su nedvojbeno Ilija Kuljaš i Andro Stitikeca. Prva, inspirirana trima Molièreovim komedijama (Škrtac, Umišljeni bolesnik i Prisilni brak) slobodno kombinira odlomke i komponente. Druga preuzima Građanina plemića ne trudeći se pritom u stopu pratiti izvornik već odstupajući od njega te se ne ustručavajući integrirati i lik Pulcinella iz commedije dell’arte, kao i prizore kojih nema u francuskim izvornicima.

U oba nam se slučaja i Francuska i Versailles čine jako udaljenima: radnja je prenesena na jadransku obalu među domaćim stanovništvom dok je razdoblje klasično, a jezik se, narodni, u velikoj slobodi tona koristi kako stranim dijalektima tako i lokalnim referencama te izrazima koji su danas nejasni ili zatomljeni. Tako da su ove komedije u svoj svojoj suštini iz Dubrovnika odnosno s Korčule. I upravo kao i kod Molièrea, komedija je povod za društvenu kritiku u kojoj se sluge rugaju svojim gospodarima koji bez njih nikako da riješe svoje probleme.

I moglo bi se pomisliti da bi ove u vrijeme nastanka nikad objavljene komade, koji su zahvaljujući autorima i projektima koji su ostali u sjeni kazališne povijesti sazrijevali kroz iščitavanja i adaptacije, premještanja i transpozicije, preslikavajući svakodnevni život s ulica Raguze i Korčule, mogla zadesiti sudbina prezrenih, zaboravljenih i izgubljenih. No nipošto oslonimo li se na nekolicinu književnih istraživača koji dva, tri stoljeća kasnije i dalje nastoje pronaći, usporediti i dešifrirati ono malo rukopisa koji su stigli sve do nas. Da tome nije tako te bi komedije završile u zakutcima povijesti kazališta. No evo kako uz četiristogodišnjicu Molièreova rođenja ovi tekstovi prizivaju novi interes, bude ponovnu želju za otkrićem a moguće i prizivanje većeg uvažavanja. Kudikamo više od običnih prijevoda, ove se komedije potencijalno upisuju u specifičnu hrvatsku povijest kazališta, kao poveznica između velikih imena klasične jadranske književnosti i europske književne i kazališne povijesti.

Na svoj su način ove komedije, pridružene drugim popularnim »frančerijama« odnosno »smješnicama« 17. i 18. stoljeća, njegovale i održavale kazališni život na ovim prostorima između istoka i zapada, uključujući ga u europski književni razvoj svoga doba, proizvevši pritom novu dramsku vrstu kojoj je stvarni život, onaj ljudi od krvi i mesa u njihovoj sredini, postao plodno tlo za nove spise, koji zasigurno nisu obilježili hrvatski jezik kao što će to svojedobno postati »Molièreov jezik«, ali će oblikovati izvornu kazališnu formu kojoj se mora priznati hrvatska specifičnost unutar povijesti europske klasične književnosti, afirmirajući univerzalizam koji su autori danas prikriveni iza tekstova prepoznali istoga časa.

Također možemo požaliti što dosad ovaj kazališni žanr koji se proteže od »molièrada« do »smješnica« preko drugih »frančezarija« i »talijanirija« vjerojatno nije dobio svu pozornost koju zaslužuje u Hrvatskoj. U svakom slučaju, ove »molièrade« već su predmet sve većeg interesa kod stručnjaka u Francuskoj koji otkrivaju čitav jedan dramski prostor čije je ishodište upravo njihova vlastita književna povijest, tako da entuzijazma ne nedostaje među priznatim frankofonim književnim istraživačima poput Claudea Bourquija, Georgesa Forestiera, Guya Spielmanna i drugih koji su pozdravili vijest o postojanju ove do nedavno zanemarivane europske baštine.