Posljednji intelektualni migrant s Gornjega grada

Marijan Grakalić

Marijan Grakalić (68), hrvatski pjesnik, romanopisac, publicist, novinar i urednik, član je PEN centra u Bosni i Hercegovini. Autor je više od dvadeset knjiga među kojima se posebno ističu “Pjesme vojnika”, zbirka pjesama o Domovinskom ratu, romani “Bivši čovjek”, “Pogled u noć” i “Posljednji Štignjedeci”. Napisao je i historizofsku monografiju “Duhovnosti novog doba” koja je literatura na studijima iz filozofije, sociologije i politologije. Prve književne tekstove objavio je 1976. godine, a iduće će proslaviti 50 godina književnog rada. Kao novinar snažno je obilježio osamdesete godine pišući u Poletu, Startu, Danasu i drugim tiskovinama toga doba. Iako teško bolestan, Grakalić stvara u svom novom “zavičaju”, Blaževdolu pokraj Svetog Ivana Zeline, selu 30-ak kilometara od Zagreba.

Ivica Radoš: Nakon amputacije desne noge nabavili ste malu zelenu kosilicu kako biste mogli ići po kruh i na kavu?

Prije dvije godine, nakon više operacija prstiju i stopala, amputirali su mi nogu ispod koljena. Sad imam protezu, ali ne mogu mnogo hodati. Iz moje ulice do prve značajne institucije u Blaževdolu imam oko kilometar. Kako ne mogu toliko hodati, vozim se na kosilici pazeći da me ne izgrize susjedov pit bull koji je često pušten na ulicu bez nadzora i voli napadati bicikliste, traktore... Dakle, ne nedostaje mi uzbuđenja.

Prijateljima se, kako čujem, žalite da vam je proteza neudobna i da je “iz Drugog svjetskog rata”?

Proteza je problem jer je teška, ali je važno to da dodatno ne ozljeđuje. Napravili su mi još jednu protezu, lakšu, ali oslonac je bio na dnu batrljka koji se nagnječio i počeo crnjeti. Zato sam od nje odustao i vratio se na ovu, kako velite, “partizansku”, a noga se oporavila. Te proteze su filozofija za sebe, volio bih naći neku koja bi mi omogućavala lakše kretanje, a da nema neželjene posljedice.

Kako to da živite u Blaževdolu, selu nadomak Zeline?

Za mene je Blaževdol gotovo mitsko mjesto. Naravno, ne samo simbolički, zbog imena, nego zbog prepoznatljivog ugođaja karakterističnog za male prigorske zajednice. Još sam davno tu dolazio s pokojnom Jasnom Babić. Pisala je jedan rad o četiri posljednje hrvatske vještice, koje su bile upravo iz Blaževdola. Ne znam što je danas s tim rukopisom, no nadam se da ga je netko od poznatih sačuvao.

Unatoč invalidnosti, aktivni ste u lokalnoj zajednici i kulturnom životu u Zelini.

Prije sam mogao učiniti više. U Blaževdol sam dovodio prijatelje umjetnike, pjesnike i glazbenike koji su besplatno nastupali i donijeli prave događaje. Bili su tu Ibrica Jusić, Pero Kvesić, Drago Štambuk, Dražen Katunarić, Boris Lener, Renato Metessi i mnogi drugi. Na te je događaje znalo doći stotinjak ljudi kako bi upoznali autore i izvođače te doživjeli nešto novo.

Organizirao sam tako i dva književna festivala u Zelini, koja su išla pod agendom “književnost u četiri godišnja doba”. Uključivali su suradnju triju gradova – Zeline, Pančeva i Sarajeva, a u svakom godišnjem dobu bili su u jednom od tih gradova. To je dosta doprinijelo kulturnom ozračju, prepoznavanju i zbližavanju te dijalogu autora iz različitih sredina.

Posljednje dvije-tri godine djelujem kao kustos Galerije “Kraluš” pri Pučkom učilištu u Sv. Ivanu Zelini. Posljednja izložba odnosila se na prvi hrvatski strip “Maks i Maksić” iz 1925. godine. Tom prilikom tiskali smo i knjigu s tim stripom, a projekt je vodio kolega novinar i strip-historičar Veljko Krulčić.

Novi “zavičaj” postao vam je tema?

Na svojevrstan način Zelina i Blaževdol postali su i moje književne teme. Prvo u fotopoetičnoj monografiji s fotografijama Zorana Osrečaka “Po dragomu kraju”, u romanu “Posljednji Štignjedeci”, stripu “Svemirska kraljevina” te haiku zbirci “Samuraji šanka” kojoj upravo izlazi treće izdanje, ovaj put s karikaturama Stiva Cinika.

“Pjesme vojnika”, vjerojatno najbolja dragovoljačka zbirka poezije, ugledale su svjetlo dana prije tri godine. Kako to da ste se odlučili napisati ih i objaviti gotovo trideset godina nakon rata?

Kao prvo, osjećao sam obvezu, nikakvu pretencioznu, naravno, nešto reći o tom iskustvu i razdoblju. Trudio sam se da “Pjesme vojnika” pokažu bit onoga što se događa s čovjekom suočenim s ratom. U tom pogledu ta je zbirka univerzalna iako sadrži narative našeg Domovinskog rata. Jedan ukrajinski književnik preveo je desetak pjesama i objavio ih na jednom njihovu književnom portalu. Kaže da se dobro čitaju. S druge strane, neke od tih pjesama uvrštene su u antologiju hrvatske antiratne poezije u kojoj je još stotinjak autora.

Još niste promovirali zbirku “Pjesme vojnika”?

Zbog bolesti još nije bilo promocije “Pjesama vojnika”, ali se nadam da bi do nje ipak moglo doći.

Recite nam nešto o svojoj vojničkoj, životnoj epizodi?

Devedeset i prve bio sam u Odredu veze glavnog stožera, a 1995. neposredno nakon Oluje, u samostalnoj bitnici Pukovnije “Kralj Tomislav” u Glini, Topuskom i poslije na Uni. Bilo je to dosta široko i različito iskustvo. Naime, 1991. smo se kao vojska, takoreći, krpali, dok je 1995. već postojala dobra organizacija i operativa. Ta iskustva rata, obrane i oslobađanja naše zemlje glavni su sadržaj spomenute zbirke pjesama “Pjesme vojnika”. Evo jedne:

BALADA O GARDI

Kad se okupe pogledi

sve su oči u istom stroju

i nitko drugi nije s nama

osim oblaka crvene boje

što nebom plovi k zapadu

gdje će umrijeti u kiši.

Naše duše spremne su

okusiti zemlju i smrt.

Slovite kao “ljevičar”, a istodobno pišete lijepe stihove o Domovinskom ratu? U očima i mislima prosječnog hrvatskog ljevičara to ne ide skupa?

Domovinski rat po svim je svojim svojstvima bio ljevičarski, naši su vojnici i heroji bili normalni mali ljudi koji su ustali protiv nepravde i porobljavanja. Pripisivati im nekakva druga značenja i etikete bilo bi neozbiljno i neistinito. Bio je to rat Davida protiv Golijata, zapravo rat one radničke i domobranske Hrvatske protiv ugnjetavanja. Bez potomaka ljevičara, hrvatskih komunista i partizana taj rat nikada ne bismo dobili.

Jedan ste od rijetkih pisaca koji se u svojim tekstovima sjetio babilonske glinene pločice, poznate kao “Razgovor čovjeka i njegova Boga”, stare više od 3500 godina i ispisane klinastim pismom. Gdje je sada Bog ukrajinskog vojnika?

Često mi se čini da je Bog suštinski tragična osoba. Nadam se da će ipak imati puno više milosti prema ukrajinskim vojnicima no prema dušama izginulim u svim našim ratovima u XX. stoljeću koje se, nažalost, besramno koriste za političke i ideološke opsjene, bez imalo pijeteta i poštovanja.

Kako ste postali član bosanskohercegovačkog PEN centra, a niste hrvatskoga?

Član bh. PEN-a postao sam na prijedlog prijatelja pisaca iz Bosne i Hercegovine. PEN je međunarodna organizacija osnovana u Londonu 1921. godine, a s namjerom da se suprotstavlja gušenju sloboda izražavanja u svojoj zemlji, ali i svuda u svijetu. Također, PEN je važna institucija koja promovira i zagovara međusobno poštovanje među nacijama, kulturama i politikama te se zalaže za humanizam i čovječanstvo u miru i jednakost. Ne vidim nikakav problem u tome što sam član te međunarodne organizacije u BiH, a ne u Hrvatskoj jer su postulati isti.

Bosanskohercegovački PEN centar napustili su Jergović i Đikić. Taj centar protežira bošnjačku, bosansku, unitarističku politiku. Vi ste njegov član unatoč svemu. Objasnite?

Ne mislim da su tu baš svi, kako kažete, “unitaristi”, ali poštujem njihovo pravo da to budu. Dapače, iako se s tim ne slažem, posve demokratski se zalažem za to da budu što god žele sve dok to ne narušava osnovna načela na kojima se zasniva poslanje PEN-a kao međunarodne organizacije pisaca i umjetnika.

Kako to da su vas zaboravili u Društvu hrvatskih pisaca? Je li vas itko od njih ikada nazvao i pitao kako ste, mislim na kolege pisce i pjesnike?

Već dulje nisam član tog društva. Zamolio sam da me izbrišu iz članstva jer se nisam mogao pomiriti s interesnim ambicijama pojedinaca i koterija. Uostalom, tada je istupilo još pisaca. Naime, u aktualnoj situaciji država je najveće “tržište” piscima, kao i još neki međunarodni projekti i rezidencije. Sve se tu odvija kao na slici “mala bara, puno krokodila”. Tako, neka se grizu sami. Inače, veoma se često čujem s prijateljima piscima – Nenadom Popovićem, Predragom Raosom, Enesom Kiševićem, Borom Radakovićem, Milkom Valentom itd.

Što mislite o recentnoj (u posljednjih 20-ak godina) hrvatskoj prozi i poeziji? Izgleda da, primjerice, imamo pisce, ali nemamo roman?

Nedostaje snažnih tekstova, pjesama i literature. Razlomljenost društva vidi se i u književnosti. Mislim da nove autocenzure potječu od aktualne uvjetovanosti slobode pisanja i izražavanja institucijama. Dakle, slobodnog tržišta za knjigu i književnost nema, pa tako nema ni prave slobodne misli. U tom pogledu pali smo puno niže od već prije dosegnutih razina.

Na čemu sada radite? Što je aktualno u vašem stvaralaštvu?

Radim na rukopisu poetskih zapisa naslovljenih “Akademija amputiranih” koji se odnose na iskustva iz bolnice, amputacije, toplica i života koji se umnogome promijenio. Naravno, ne samo fizički. Sredina dosta različito reagira na tebe kada si invalid jer ono što je bilo normalno, sada više nije. To se oslikava u svim sferama života i ljudskih odnosa, pa mi se čini vrijednim to zabilježiti.

Mislim da, svejedno, nije bilo lako Gornji grad zamijeniti Blaževdolom.

Gornji grad je naš hrvatski i zagrebački Helikon. Jedan pravi primjer u kojem se naočigled susreću sve naše povijesti, sreće i nesreće. Kako stvarne tako i one mitske i nestvarne. Ako želite zamisliti neko legendarno zlatno doba, ne možete to učiniti bez Gornjeg grada. Time se bavim u nagrađenom romanu “Bivši čovjek” koji sam objavio 2015. godine.

Gornji grad uistinu je primjer našeg vjekovnog multikulturalizma jer su u njemu živjeli ne samo Hrvati već i svi drugi (Česi, Mađari, Nijemci, Talijani, Srbi itd.). Dapače, najstarija naša ulica koja ima ime po nekom stranom toponimu je Mletačka, koja s istočne strane Markova trga ide na sjever i gdje su nekada živjeli trgovci iz Venecije i Firence koji su radili u dućanima na Kamenitim vratima. Oni su potaknuli izgradnju Markove crkve na temeljima drevnijeg slavenskog hrama bogu Perunu. Profesor Belaj mislio je da to dokazuju temelji koji su od drugačijeg, bijelog kamena ispod crkve.

Na kraju Mletačke ulice nalazi se “Cinkuš”, starinska gostionica i galerija u kojoj već petnaest godina organiziram izložbe i održavam jednom godišnje Gornjogradski književni festival. Tiskao sam deset zbornika tog festivala, a svi su dostupni i na mom blogu Radio Gornji grad. To je na neki način posveta i onom zamišljenom i idealnom Gornjem gradu posve različitom od senzibiliteta i uskih pogleda naših književnih i drugih malograđana.

Za vrijeme demokratskih promjena pokrenuli ste Azur žurnal. Kao novinar i publicist bili ste jako angažirani?

Bilo je to turbulentno razdoblje. Tada sam bio urednik Azura, časopisa i izdavačke kuće. Godine 1989. objavili smo jedno izdanje razgovora s gotovo četrdeset ili više čelnika političkih stranaka u Hrvatskoj, koje su tada bile posve nova stvar. Tu su bili svi važni likovi – od Tuđmana, Paradžika i Budiše do vođa transrodnih i transnacionalnih stranaka. Svima sam dao istih 12 pitanja, naravno, nisu trebali na sva odgovoriti. Rezultat je pokazao do tada, a i za danas također, neviđenu političku pluralnost. Istu onu koja je oslabjela i gotovo nestala u ratnom razdoblju. Bio je ujedno i naš prvi politički časopis koji se pojavio daleko prije Globusa, Slobodnog tjednika i sličnih tiskovina.

Kao novinar, urednik i pisac, svjedok ste rađanja demokracije i države. Upoznali ste razne likove 90-ih. Tko je, prema vašem mišljenju, stvorio hrvatsku državu i kako se to dogodilo?

Ustavno je određenje Republike Hrvatske sadržano u preambuli Ustava, gdje stoji da je Hrvatska država hrvatskog naroda, manjina i građana. To se potvrdilo i u državotvornoj praksi. Naravno, ne u onoj šankerskoj gdje su devedesetih posebno glasni bili pijanci koji su se busali u prsa vičući kako su “državotvorni Hrvati” i gdje je taj pojam nastojao biti upotrebljen za novu društvenu podjelu imovine i političke vlasti, već u stvarnosti u kojoj su deseci tisuća ljudi, gotovo anonimnih, radili sve što su mogli da bi društvo i država opstali.

Ne mislim samo na branitelje, dakako i na njih, nego na sve koji su na svoj način doprinosili opstanku zemlje radeći svoje poslove i pomažući onima u nevolji, posebno izbjeglima. Istaknuti samo neke, a prešutjeti druge – bilo bi baš sebično.

Recite nam nešto o svojim korijenima te poslu kojim su se bavili vaši roditelji?

Moj otac, također Marijan Grakalić, bio je pjesnik i novinar u kući Vjesnik, poslije i u Radničkim novinama. Do 1971. godine bio je i tajnik Matice hrvatske za Istru. Kada smo živjeli u Puli, pokrenuo je časopis Istarski mozaik (Istra), a uredio je i “Mare Nostrum”, antologiju hrvatske poezije o moru, 1989. Objavio je u Nakladnom zavodu Matice hrvatske vrlo značajnu knjigu “Hrvatski grb i grbovi hrvatskih zemalja” za koju vidim da je danas i sveučilišni udžbenik. Napisao je i “Povijest hrvatske zastave”, ali, nažalost, taj rukopis nemam i nadam se da neće izaći pod nečijim tuđim imenom. Danas ljudi ne prezaju ni od čega.

Moja je majka pak bila prva snimateljica u bivšoj Jugoslaviji. Snimala je za vijesti, emisije poput “Jučer, danas, sutra” i razne reportaže. U Zagrebu smo živjeli na Kvatriću, a njezina je redakcija bila nedaleko, u Šubićevoj ulici. Volio sam ići s njom na njezin posao. Čim bi dobili zadatak, sjeli bismo u kombi. Ona kao snimateljica, onda majstori za zvuk i svjetlo, neki novinar i naravno – ja. Obišli smo dobar dio Hrvatske, a već kao deran imao sam priliku upoznati razne likove tadašnje scene: Generalića, Račkog, Krkleca, Otona Glihu, Krležu itd.

S Marijanom Grakalićem razgovarao Ivica Radoš