Philippe Videlier: Diplomatski incident

Diplomacija podrazumijeva ustupke. Katkad treba znati i mudro podviti rep. Tome podučavaju, jezikom profinjenim, škole koje njeguju tradiciju, prenose lijepe manire. Ovo se višestoljetno pravilo, aksiom ili postulat prije nego teorem, uvijek potvrdi čim su u igri vitalni interesi neke zemlje.

Bio je to očito slučaj 1937.

Jugoslavenska je kriza izbila bez najave. Zbog Mikija, miša.

Beogradska je vlada imala svoje razloge. Državne interese.

Kralj Aleksandar I. i Louis Barthou neposredno prije atentata

Teško bi bilo reći da su u Jugoslaviji baš cvjetale ruže, od ustaškog atentata na voljenog kralja Aleksandra I. u službenom posjetu Marseilleu (kolateralna žrtva, francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou je isto pokleknuo). Sin usmrćenog kralja, princ Petar saznao je za strašnu vijest u engleskoj školi Sandroyd, gdje se rafinirano obrazovao u društvu unuka britanskoga kralja Ðure V., suverenog kojemu je inače bio kumče. Jugoslavenski je kraljević učio engleski, francuski, njemački i ruski kako bi se snašao kad postane kraljem. (Davno prije njega u toj je chic & smart školi odgajan i ministar Foreign Officea na funkciji, Sir Anthony Eden.)

Jedanaestogodišnji kralj Petar II. na očevoj sahrani

Kada je došlo do ubojstva njegova oca, njegova baka, kraljica Marija od Rumunjske, dođe po kraljevića te on ode automobilom zatvorenog tipa registracije GO 1080. Kralj Petar II. zasjedne na jugoslavensko prijestolje, u Kraljevini Srba, Hrvata, Slovenaca, Bosanaca i Crnogoraca skupa. S obzirom da mu je u tom trenutku bilo tek jedanaest godina prišili mu pratilju, bratića u drugom koljenu kneza Pavla, namjesnika, obrazovanog na sveučilištu Oxford. Tako je mladom kralju svakodnevica bila namještena: buđenje u šest, doručak pa sat vremena jahanja na njegovu poniju Suzy, učenje od osam do podneva. Tutori su imali same riječi hvale (kako drugačije?). "Ima sjajno pamćenje, usto i dobru moć zapažanja, svega se sjeća do u najmanjeg detalja: činjenica, datuma, mjesta, čak i same atmosfere." Mali je kralj volio glazbu, govorilo se, i imao smisla za crtež: "Ima osjećaj za perspektivu, poznaje harmoniju crta i boja." Kralj Petar čitao je Mikija Mausa, kao i Miku Miša/Микy Миша.

Ted H. Osborne

Banalan splet okolnosti, smiješna koliko i čudna podudarnost učini da 1937. beogradski dnevnik Politika objavi kad je izašla i u Sjedinjenim Državama priču s Mikijem – Miki i njegov dvojnik. Bila je to priglupa priča koju je u Hollywoodu, California, izmislio scenarist iz studija Disney, Ted H. Osborne, koji je već bio potpisao Miki i sedam fantoma, Miki u Legiji stranaca i druge besmislice. Nit vodilja bila je priprosta: u kraljevstvu Medioka, negdje na Balkanu, kralja Mihaila XIV., razuzdanog partijanera, nadomješta njegov dvojnik Miki kako bi postavio kraljevstvo na noge i spriječio ozoglašenog vojvodu Varlotta, prijetvornog i zlog, da se dočepa prijestolja. Okružen iskusnim savjetnicima, Miki je dobivao lekcije iz politike i vladanja: "Diplomacija je umijeće preobrazbe katastrofa u trijumfe, usađivalo mu se. Diplomat mora znati kako izvrnuti istinu u ime vlastitih probitaka. To je diplomacija..." Isto tako: "Ne smijete biti tako familijarni i simpatični! Nemojte zaboraviti da ste kralj! Morate biti arogantni, koji put i okrutni!" – "Pa da! mislio bi si Miki kad bi to čuo, možda je zbog toga Medioka u stečaju! Previše diplomacije, nedovoljno iskrenosti!" Jasno nam je da Miki nije rođeni vladar. Njegovi su principi potkopavali planove i nakane opakog vojvode Varlotta zašiljenih brkova. Tako ispričana priča zabrine najviše sfere. Upozorena na moguće učinke takve publikacije na moral stanovništva, cenzura namjesnika Pavla Jugoslavenskog zabrani Politici da nastavi s tim i takvim Mikijem.

S tim da se u Beogradu nalazio jedan britanski novinar, dvostruki dopisnik, britanske agencije Reuters i utjecajnog američkog dnevnika, koji se dosjeti razotkriti stvar u podrugljivom tonu. Njegova je vijest objavljena na 12. stranici New York Timesa u četvrtak 2. prosinca 1937. Mikija zabranila cenzura u Jugoslaviji – "Priča donosi kako se stric vladajućeg princa uzrujao zbog Mikijeve popularnosti, jer je ovaj nadomjestio svog dvojnika princa... Priča ide dotle da je stric pokretao vojnu urotu kada je intervenirala cenzura, zabranjujući nastavak objavljivanja." Namjesnikova policija nije časila časka. Prizvala je novinara Harrisona te mu dala da do sljedeće srijede spakira kofere, da petama vjetra i napusti zemlju. Natjerali su ga da potpiše odluku o protjerivanju jer je "ugrozio interese Jugoslavije" svojim "tendencioznim i nepriličnim" informacijama. Hubert Harrison bio je i u gorim situacijama. Izbjegao bombardiranje Mussolinijevih aviona u Abesiniji, a u Velikom ratu služio kao topnik.

Međutim, brutalna suspenzija Mikija u tisku dala je za misliti podanicima Petra II., kojim je upravljao knez Pavle, te izazvalo gužvu u Beogradu. Naravno da se umiješala opozicija, u toj mjeri i s tolikim žarom da je Hubert Harrison otpraćen do vlaka uz klicanje gomile. Stigao je u Beč, Austriju, 9 prosinca te se raspisao. Stvar je snažno odjeknula.

Sir Anthony Eden

Liberalni zastupnik Donjega doma priupitao je u Westminsteru ministra vanjskih poslova, Sir Anthonyja Edena: koju to energičnu prosvjednu notu časni ministar kani uputiti protiv arbitrarnog progonstva britanskoga državljanina pod tako smiješnom izlikom? Nikakvu, uzvrati ministar, samouvjereno. "Nije pitanje koliko je to pravedno. Oduvijek tražimo za sebe pravo da djelujemo kako želimo prema strancima koji žive u našoj zemlji tako da toj privilegiji priklanjamo veliku važnost. Ne možemo pokrenuti akciju koja proturječi tome." Slučaj je začas pokopan. A novinar Harrison je navodno utonuo u alkohol.

Knez Pavle

Prosvjedi nisu stali u Beogradu, u Zagrebu, u Splitu, već su se naprotiv proširili, vođeni gnjevnim studentima. Prosvjednici su skandirali "Živjela sloboda!... Živjela demokracija!..." kao i "Dolje fašizam!... Živjela Republika!..." Regentu se to uopće nije sviđalo. Konjanička policija nadirala je s isukanim sabljama. ("Bili su to buntovnički krici, prenosile su novinske agencije. Predstavnici zakona su ovdje opremljeni pendrecima te im nije do šale." U opoziciji se žalilo zbog četiristotinjak uhićenja. Bio je i najmanje jedan mrtav.

Oslijepljena domaćim kalkulacijama, jugoslavenska je vlada preuzela nesmotren rizik nasrnuvši na univerzalno prihvaćenu svjetski poznatu ličnost: Miguel Ratoncito u Španjolskoj, El Ratón Miguelito u Meksiku, na Kubi, u Panami, Topolino u Italiji, Milaoshu u Kini, Mikkii Kuchi u Japanu, Musse Pigg u Švedskoj. I tako do antipoda, u Tasmaniji, uzduž Australije, lagano se podsmjehivalo suludoj cenzuri Mikija na Balkanu.

Zapravo su jedini koji su izvukli korist od incidenta bili sam Miki i oni koji su ga zapošljavali. Le Petit Parisien profitirao je otkupivši prava: "Mikijevu epizodu, kojom krećemo s objavljivanjem na našim stranicama, zabranila je jugoslavenska cenzura. Dopisniku velikog američkog dnevnika iz Beograda, koji je prenio nevjerojatnu vijest do New Yorka, uručena je odluka o protjerivanju. Jel se to vaš prijatelj Miki prometnuo u političku personu? Urotnika? Javnu prijetnju? Ne propustite već od danas u ovom listu pratiti uzbudljive peripetije i njegove diplomatske pustolovine." Istina je da se Kraljevina Jugoslavija nije baš proslavila. No u politici sve tone u zaborav.

s francuskoga preveo

Yves-Alexandre Tripković