Godardova upozoravajuća simfonija

Ispreplićući kreaciju i političku dijagnozu, Jean-Luc Godard filmom For ever Mozart na svoj posebno ironičan način izražava sav svoj bijes prema ratnim zločincima, profiterima i beskičmenjacima. Bez obzira na okolnosti – okrutna stvarnost kao gotovo nepremostiva prepreka –, ulaže napore kako bi se uvjerio u postojanje izbavljenja.

Nakon svojevrsnog intimnog filmskog dnevnika, kojeg kritika ocjenjuje kao odveć osobnim što onemogućuje objektivno i razumno sagledavanje čineći ga, kažu, filmski nerazgovijetnim, Godard tražeći što je sve ispod pojavnoga, inovativno otkrivajući nove narativne strukture, filmom For ever Mozart prikazuje ono što ga u njegovu stvaralačkom i duhovnom okruženju izluđuje. Gledano Godardovim očima svijet nije dobrodušna kolijevka civilizacije.

U društvu Françoisa Truffauta, Claudea Chabrola, Agnès Vardae, Alaina Resnaisa, Louis Mallea, Jacquesa Rivettea i Erica Rohmera, Jean-Luc Godard nudi jedan novi, originalniji pristup filmskom prikazu stvarnosti, usredotočujući se na svojevrsno seciranje društveno-političke zbilje. Kao glasnogovornici kritičnijeg poimanja svijeta, daroviti francuski redatelji 60-tih svjesno okreću stranicu povijesti filma s težnjom za objektivnim, promišljenim slikovnim komentiranjem, preciznim dešifriranjem unutrašnjih previranja. Karijere su započeli kao filmski teoretičari i kritičari pretvarajući časopis Cahiers de cinéma bilo u ring, kada je pokojeg autora trebalo upozoriti na propuste, bilo u podij. Tako pronicljivi autor Godard nije zapostavio Godarda kritičara. Svoj sud o trenutnoj filmskoj sceni daje bez uvijanja najotvorenije podržavajući "trenutno daleko najiskrenijeg" redatelja Aki Kaurizmäkija, kao i, radi li se o portretiranju istine, neoklijevajućeg Abela Ferraru. S druge strane, iskreno mu je žao što si je jedan Brian de Palma dopustio snimiti Nemoguću misiju, koju mu je bilo nemoguće odgledati do kraja. Plantažu kaktusa dodjeljuje mladom francuskom redatelju Olivieru Assayasu, koji se filmom Irma Vep okušava u filmskoj stilskoj vježbi o svemu onome što podrazumijeva snimanje filma. Ni karizmatični Jean-Pierre Léaud i Maggie Cheung nisu uspjeli ublažiti sud zahtjevnog filmskog doajena.

Francusko-švicarski sineast poznat je po Preziru u kojem majstorski bilježi burnu verbalnu scenu između Brigitte Bardot i Michela Picollija, Masculin, féminin, svojevrsne skice za portret "djece Marxa i Coca-Cole" i Alphavilleu u kojem se hvata ukoštac s budućnošću. Predznak Godardovih filmskih ogleda istovremeno je oduševljenje i razočaranje svijetom. Novim djelom, filmski mislilac nudi upečatljiv krik For ever Mozart, bogat monolozima i dijalozima kao i citatima. Čine ga četiri tematske cjeline, naizgled nepovezane, zapravo skladne: audicija i priprema kazališne predstave, rat, snimanje filma i izvedba klasičnog koncerta. U tim su scenama mladić, kojeg kroz životne odluke vodi neukrotiv romantičarski optimizam, svojeglavi kazališni redatelj, njegova nećakinja i njihova kućna pomoćnica. Oslanjajući se na protagoniste, JLG kritizira licemjerje onih koji beskrupulozno iskorištavaju svoje položaje, europsku intelektualnu obamrlost i politički impotentnu Europu, koja se može pohvaliti teško oprostivoj kratkovidnošću i nemogućnošću spriječavanja tragedija. Neljudskost inkarnira samoprozvani general kojemu se poslušno pokorava šašica zvijeri u ljudskom obličju. Iz prizora nekontroliranog divljanja bolesnih ratničkih umova kao i iz potpunog nepostojanja suosjećajnosti filmskog producenta koji se ljuti na ocean što ima previše vode – prolama se Godardov krik nagomilanog bijesa. Scena u kojoj Godard bilježi mukotrpan i zahtjevan proces snimanja filma upućuje na majstora koji oblikuje umjetnost kojom teži rastvoriti istinu.

Godard u opisu ratnih strahota svoj pogled usmjerava prema Sarajevu, simbolu koji za sva vremena predstavlja ne samo francusku već i europsku grižnju savjest. Filmskim filozofskim traktatom među ostalim naglašava kako je europska samodopadljivost onemogućila da se stane na kraj tragediji. Sudbinu koja je zadesila Sarajevo Godard prati od samog početka, no sama realizacija ovog svjedočanstva bolnog stoljeća zahtijevala je više godina tako da mu je za progledati kroz prste što je filmski kriknuo tek 1996. Ne dopuštajući svrgavanje pogleda, posljednjim prizorima oslikava čovjeka kao utjelovljenje nade, a kojeg u grču da ne izgubi svoju ljudsku bit podržava uvijek prisutna unutarnja glazba koju treba znati čuti. Ispreplićući svjetove glazbe, kazališta, književnosti, filma, povijesti, prošlosti i sadašnjosti, uranja u zbivanja koja ostavljaju neizlječive tragove u duši, uz podsjetnik da koliko god Mozartova glazba djelovala skladno te makar neznatno pridonosila zacijeljivanju, treba biti svjestan da sama izvedba zahtijeva nemalo vještine i samoodricanja, kao i veliku memoriju.

in: Pariški transkripti