Vječno ugodna igra

Luka Tripković u razgovoru s Alisom i Ivom Pogorelićem

Nepodijeljenost ocjene – odličan – svjetskih glazbenih kritičara, kad je riječ o 23-godišnjem hrvatskom pijanistu Ivi Pogoreliću, jabolja je reklama za nekadašnjeg stipendista Koncertne direkcije iz Zagreba i našu zemlju. Prije desetak dana ugovor s Koncertnom direkcijom (serija koncerata) potpisala je i Alisa Kežeradze, pedagoginja i pijanistica (rođena u Tbilisiju), supruga mladog pijanista koji je "prekrojio" Chopina, nedavno i Beethovena. S Renatom Čičin-Šajin iz Koncertne direkcija dogovorili smo se za ovaj intervju prije mjesec dana, jer bračno-glazbeni par Pogorelić zbog mnogih profesionalnih i drugih obaveza gotovo je neuhvatljiv. Reportera Večernjeg list dočekali su domaćinski u unamljenom stanu u Sinovićevoj 6 u Zagrebu, gdje smo razgovarali tri sata, bez dlake na jeziku.

Jedno od prvih pitanja bilo je hoće li uskoro obitelj Pogorelić dobiti pojačanje.

– Razmišljali smo o potomcima, ali zasad ni mi nemamo stan. Još se nismo skrasili u Zagrebu, no možda ćemo uskoro dobiti stan.

Posljednjih desetak mjeseci jurite s koncerta na koncert, što je, pretpostavljam, veliki napor.

– Pa i nije. Umara me drugo, kontakti s neprofesionalnim pojavama i ljudima.

Dan u obitelji Pogorelić kad nema koncerta ? Pitanje je upućeno Alisi, no Ivo je brži.

– Ako ga uopće ima! Odmaramo se od jučerašnjega, prekjučerašnjeg koncerta, ali pripremamo se za jedan koncert ili seriju sljedećih.

U ovih desetak mjeseci, otkad se raketa Pogorelić vinula u pijanističke visine, nije bilo nekoliko slobodnih dana da biste bili zajedno...?

Bit će mnogo kompliciranije kad i Alisa ponovo počne samostalno nastupati.

Pomaže li vam tko u kućnim i drugim poslovima – Alisa i vi, vjerojatno, ne možete istodobno biti i vrhunski umjetnici i savršeni domaćini?

Sad živimo u iznajmljenom stanu, pa se snalazimo... S nestrpljenjem očekujem dolazak Alisine majke; obiteljska je ljubav ipak nezamjenjiva.

Svašta se priča o ljudima koji nešto znače; tako i o vama, otkad ste popularni, postoji nekoliko "istina". Na primjer: Alisa je postala vašom suprugom jer je željela napustiti Sovjetski Savez. Zatim, odlučili ste se oženiti kako biste neprestano bili uz vrhunsku glazbenu pedagoginju. Treća je "istina" doista pikantna: "dobro obaviješteni" tvrde da je Ivo Pogorelić homoseksualac, pa se pomalo ekskluzivnim brakom želio maskirati, odnosno svima zavezati jezik?

Divno – kaže mladi pijanist. – Pa to je fantastično! Eto neve potvrde da ljudska mašta i zloba nemaju granica ni logike! Ali, to je njihov problem. Ti lajavci jednostavno ne mogu izdržati čestitost nečijih čistih odnosa koji niti su započeli niti traju iz koristoljublja. Kad čuju o takvim, tuđim plemeniti emocijama, a u svojim obiteljima imaju velikih nevolja, bračni ih drugovi varaju i slično, nastaje vrlo opasna zbrka. Ali što ću im ja!

Alisa: I ja sam dočula o nekim vješto puštenim dezinformacijama. Ivo je genijalac, znači, ne može biti normalan, njegov je fizički izgled i suviše feminiziran, itd. To je glupost. Svakoj bi ženi četvrtina moje sreće s Ivom bila dovoljna za skladan brak!

Ivo: Nedavno sam se nasmijao do suza pročitavši u nizozemskim novinama da bojim kosu, da se drogiram i još koješta.

Imaju li Pogorelići provjerenih prijatelja u Zagrebu?

Dobro pitanje – u glas će bračni par Pogorelić. – Ima ih, vjerujemo. Eksponirani smo, pase mnogi ljudi dr(u)že s nama, i "grebu".

Mi smo kao santa leda. Vidi se, dakle, samo ono što viri. Rijetki znaju da smo Alisa i ja već pet godina neprestano zajedno. Naši znanci i prijatelji misle da smo pod istom plahotom tek godinu dana, pošto smo došli u Zagreb. Ne usude se pitati!

Može li još jedno intimno pitanje? Kad su se i kako upoznali trenutačno najpopularniji pijanist i pedagog? Je li to možda bila ljubav na prvi pogled?

Alisa je polako vraćala taj romantični film dug pet godina, a njezin 14 godina mlađi muž izdiktirao je je kao iz puške:

Bio sam pozvan na primanje u Alisinu kuću. Tamo sam među pedesetak ljudi ugladao izvanredno zanimljivo lice moje današnje supruge, ne znajući da je njezin brak u raspadu. Zapalio sam se kao buktinja. Poslije, kad sam sjeo za klavir i nonšalantno svirao Chopina, te od Alise dobio "po prstima", jer to nije posve bilo po njezinu pedagoškom ukusu, osjetio sam da sam uhvaćen u mrežu.

Alisa: Otac desetogodišnjeg Georgija bio je divan muž, ništa mu se nije moglo zamjeriti. Ali nismo imali u svemu zajedničko shvaćanje života. S ivom je drukčije. On je također vrlo pažljiv i strpljiv, a osim toga neizmjerno zaljubljen, kao i ja, u glazbu! Tako sam našla i bračnoga druga i umjetničkog suputnika, što je rijetkost. Za mene nemjerljiva sreća.

Alisa, možete li na koncertma vašeg učenika biti, štono kažemo, običan gledalac?

Nakon posljednjeg koncerta u Berlinu prije desetak dana (Beethovenova sonata op. 110) prvi sam put zapljeskala, vikala "bravo".

Ivin koncert je bio... nešto drugo. Vrlo "teškoga" i "dosadnoga" Beethovena moj je muž romantizirao, označio novi put... Svojedobno je to učinio s Chopinom/

Je li vaš muž doista među vodećim pijanistima u svijetu? I što se od njega može očekivati za dvije, deset, dvadeset godina?

Ivo ima iznimnu glazbenu žicu, neobješnjivu. U njegovu muziciranju nema točke, i neće je ni biti. Mnogi su pijanisti besprijekorno svladali glazbenu abecedu, ali Ivina je moć u tome što je iz mjeseca u mjesec sve emotivniji.

Nije li posljednjih mjeseci, kad su dvorane uvijek prepune novih simpatizera mladog Hrvata, nastala svojevrsna kriza u obitelji Pogorelić? Nije li jedan od vas rekao: "Svega mi je dosta, izmrcvaren(a) sam, sviranju privremeno – "stop".

Ne. Čim završi jedan koncert, zajedničkim snagama i ambicijama pripremamo se za drugi. Bile su potrebne godine rada, željezne disciplina, da iz jednog talenta izraste majstor. Stoga, bilo bi prerano misliti o odmoru, to više što pozivi stižu sa svih strana svijeta.

Usput, Ivo Pogorelić dva, tri puta predstavio se zagrebačkog publici, u kojoj se našlo i onih kojima glazba nije ni izdaleka najvažnija stvar u životu, a ipak su kraj koncerta dočekali plješćući frenetično?

Zagrebačka piblika reagira vrlo točno i emocionalno, a to što na Ivine koncerte be dolaze samo ljudi iz profesije, raduje i njega i mene...

Mnogi pedagozi završavaju karijeru nedorečeno... Nitko od njihov mnogih darovitih i marljivih učenika nije se popeo tako visoko. Relativno mladi, vi ste već lansirali Pogorelića kojemu u posljednjih dvanaest mjeseci ni jedan jedini kritičar nije našao manu! Kakva je to magičnost i moć, kakve su tajne Alise Kežeradze?

Ostali nemaju pojma. Alisa ima pojma – požurio je, šaleći se, njezin muž da objasni tajnu velikog (zajedničkog) uspjeha. – Alisa ima golemo znanje, talent, intuiciju, što obično nazivamo darom prirode. Ta sprega daje idealne rezultate. Osim toga, Alisa vrlo konkretno pobija uvriježeno mišljenje da vrhunski reproduktivac ne može biti i vrhunski pedagog, i obrnuto.

Možemo li, kao u drugim područjima, govoriti o omjeru rada i talenta, recimo – 80:20.

­ Sve je rad! Alisa je počela kao djevojčica od četiti godine i već 33 godine uči dan i noć.

Da nije bilo moskovskog poznanstva, bi li se ovih dana o Ivi Pogoreliću govorilo s toliko divljenja, poštovanja? Ili: pedagog Alisa Kežeradze jedina je mogla stvoriti Pogorelića?

Alisina uloga u mome glazbenom razvoju bila je dominantna, 90 posto ovoga što znam, njezino je djelo. Za nastup pijanist od nekoga mora (na)učiti. TAko je Alisinoj pedagoškoj karijeri vrlo važnu ulogu imala njezina sunarodnjakinja, pod čijim je stručnim vodstvom vježbala jedanaest godina. Ako je, pak, učenik nadaren, onda se ta suradnja pretvara u vječno ugodnu igru. Takva je naša igra!

Večernji list, 1981.

*

Dodijeljujem si dva crvena kartona, zbog svjesne nekorektnosti prema jednoj od sestara Čičin-Šain koje su početkom šezdesetih, zapadnjački privlačne, nama bezkintašima preko puta njihova tana dale samo maštati da ćemo se naći u njihovoj blizini. Sve tri elegantne, sve tri učene. Kakva obitelj! Jednoj od njih, koja mi je ugovorila intervju s gospođom Alisom, obećao sam dati tekst na autorizaciju. Laž, znači! Tekst nisam dao na uvid, mozgovne bi škare sto posto odstranile dio razgovora. Pokazat će se, zanimljivog, o čemu su s više strana stizale pohvale. Brzinom osrednjeg sprintera spuštao sam se s devetog kata niže, kad vidim: Stjepan Malović, ili Štef Broj Dva, i Drago Migić, došefovi Večernjeg, prekidaju razgovor. Vjerojatno su komentirali upravo objavljenu priču o Pogorelićima. Čestitaju mi s velikim zadovoljstvom, i drugi komplimenti nisu izostali. Krilca se malo rašire... Ljubomorni kolege, kakvih je jadnosti, nežalost oduvijek bilo, reagirali su loše glumeći. Prije subotnjeg hakla na Zagrebačkim plavima čulo se, ispred više svjedoka, i mišljenje Štefova i Dragina, dakle i moga, hijerarhijski i nadvišenog urednika.

– Užas, ma užas, svinjarija ti je razgovor s Pogorelićima, jesi li lud? Vraćam se iz Sarajeva, zgroženi su... – pjenio su u kratkim zadihanim rafalima ultradinamični suprug profinjene gospođe, koja će jedne večeri slavnoj Irini Rodnjini i meni ponuditi pohane odreske kakvi se ne mogu kušati – ajmo, oklada – ni u jednom navodno dobrom restoranu.

Pogorelićeve vidjeh još samo jedanput. Nakon polemičnog teksta, poučio me Ico Kerhin, treba se što prije pojaviti pred osobom onedobrovoljenom novinarskom porukom i reagirati prirodno, kao da se prije toga baš ništa nije dogodilo.

"Esplanade", uz veliku reklamu, mladi se pijanist predstavlja zagrebačkoj koncertnoj publici. Za revijalnu prigodu odijevam smoking, leptir-kravatu. Jesam li se počastio brijanjem kod Dubravka? Na prvom katu hotela "Dubrovnik", gdje se dolazio ulješati i glasoviti portir Exportdrva. Božo.

Četrdesetak je minuta do početka pjesništva na tipkama. Mladi je pijanist sam u velikoj dvorani, u polusvjetlu na pozornici. Prilazim, ne želim ga uznemiriti, zaustavljam se na tri-četiri metara od bine. Jako nadareni interpret Čajkovskog prekida vježbanje. Tišina.

Alisin emocionalno srodnik glavu okreće udesno, promatra. Vidimo se, u polumraku, i ne vidimo.

– Tko ste? – pita glas koji je tren prije putovao drugim svijetom.

Tišina. Koncertnoj pripremi, shvaćam, smeta prisilni time-out. Odlazim sasvim polagano, slušajući Pogorelićev povratak najvećoj ljubavi.

Da sam kao biljku osjetljivu mladom artistu na njegovo pitanje odgovorio: "Ja sam Robin Hood, medijski pomažem zanimljivim glazbenicima", što bi se dogodila? Bjesnilo uzlazne pijanističke vrijednosti ili... dječački smijeh od uha do uha, što se mladom glazbeniku znalo događati kad sam ga upoznao sa slikarski navudrenim Prpićem.

Razgovarao sam s Alisom o njihovu odnosu. Zanimljivo, no ostat će to našom tajnom.

Hrvatski testament, Jaspra, 2005.