Obnavljajući život van dosega ratne zone
Kad je započeo rat u Ukrajini, Olesja i Marko Marković razmatrali su opcije koje imaju, obaveze prema svojoj obitelji i zemlji i potrebu za sigurnošću svog osam godina starog sina, te donijeli odluku da se iz Kijeva odsele u Vodnjan, tiho selo u Hrvatskoj izvan gradova, gdje Marko ima obiteljske korijene.
Olesja i ja zajedno smo studirali novinarstvo ima tome dosta godina, i ja sam iz daljine promatrao kako bi ona na Instagram stavljala slike iz njihovog novog života – njenog sina na zimskom igralištu, njihovu mačku kako se izležava na osunčanoj prozorskoj dasci, stol pripremljen za doručak prekriven porazbacanim lego mlažnjacima. Bio sam zapanjen načinom na koji društveni mediji donoseći informacije bez konteksta oduzimaju dubinu tolikim iskustvima. Javio sam se da je pitam bi li govorila o životu tokom rata, osobito o odluci da napuste svoj dom u Kijevu.
„U stvari nemaš puno izbora kad začuješ eksplozije raketa vani“, rekla mi je. Prvo je osjećaj bio nadrealan, „kao u snu, i misliš 'OK, to je nekakav ludi san, probudit ću se i biti će gotovo'. Ali nije.“
Prvi tjedni u Hrvatskoj bili su zbrka pomaganja njenom sinu da se prilagodi on-line nastavi, pomaganja njenoj obitelji da se prilagodi (njena majka i njihove mačke preselile su se s njima), prikupljanja novca za Ukrajinsku vojsku i donacija za kućne ljubimce koje su izgubile dom. Povrh toga nastavila je svoj posao projektnog managera i koproducenta BBC-jeve dokumentarne serije Putin protiv Zapada, te je mentor putem Nevidljivog sveučilišta Ukrajine, inicijative koja pomaže izmještenim studentima koledža da nastave obrazovanje.
Najteži osjećaj, kazala je, je onaj da si istovremeno na dva mjesta: Moj um je bio, i je još uvijek, u Ukrajini – prateći novosti, proživljavajući tu bol, pokušavajući pomoći onima kojima to mogu. Ja sam fizički na jednom mjestu, a mentalno na drugom.“
U našem apsolventskom programu na Indiana Universityju Olesja je posjedovala ozbiljnost usmjerenosti kojom se isticala. Preklapali smo se samo godinu dana, no bilo je očito da je bila predana cilju da profesionalna znanja iskoristi za dobro svoje zemlje. Govorila je o potrebi da priče o Ukrajini iznose Ukrajinci, neophodnosti kojoj se i nadalje posvećuje.
Pitao sam je na koji način traži putove ka osjećaju normalnosti usred tolikih promjena.
Napravila je stanku. „Dvije su opcije. Možeš se sabrati, raditi svoj posao, raditi što voliš i živjeti za neki cilj. Ili samo postaneš depresivan u vlastitoj tuzi, i život ti se pretvara u nered. Ja dajem prednost tome da se saberem i krenem naprijed.“
Prije no što se preselila u Hrvatsku, planinarenje ju nikad nije zanimalo, no za njenu obitelj ono je postalo pojasom za spašavanje, način da se „provjetri mozak“ (kakva veličanstvena fraza) i način da se upoznaju njive i obalne linije u okolici njihovog doma. Pričala mi je o planinarenju blizu granice sa Slovenijom i kako je naišla na ostatke kampa sirijskih izbjeglica koje su 2015. ili 2016. tražile siguran put u Europu. Bilo je odbačenih naprtnjača, dječjih pokrivača, tuba s pastom za zube, dokaza o tolikim gubitcima nasuprot ljepoti šume.
Kad pravim intervjue oklijevam da ljude pitam o nadi. To prečesto dovodi do implicitnog zahtjeva da se čitaocima isporuči neka utjeha. Netko koga intervjuiraš mora imati slobodu da izrazi što god želi, bilo to utješno ili ne. Ali, poželio sam upitati Olesju: Je li „nada“ za tebe koncept koji pomaže?
„Nada nije dovoljna ako nije pojačana akcijom,“ kazala mi je. Ne možeš se samo nadati. Moraš učiniti nešto da se ostvari.“
Ne moram opisivati lekcije njezine priče. Samo sam želio zakoračiti s onu stranu buke društvenih medija i poslušati staru prijateljicu koja usred iznimne nevolje čini sve što može. Postavio sam joj jedno pitanje: Što bi željela da ljudi širom svijeta znaju o stanju u kojem se ovog časa nalaze Ukrajinci?
„Molim vas da ne popuštate pred zamorom informacija“, rekla je. „Ne križajte nas s agende. Pomozite nam da se borimo. Pomozite nam da dokumentiramo zločine koje su počinili Rusi. Pomozite nam da ponovno uspostavimo pravdu. Ukrajinski povjesničar i profesor na Harvardu Serhij Plohij rekao je: „Nekažnjeni zločin rađa daljnji zločin“.
„Ne smijemo dopustiti da se to dogodi.“
Preveo Nenad Popović