• Le Fantôme de la liberté

Dundo Maroje Marina Držića u prijevodu Nicolasa Raljevića



Zadovoljstvo je obavijestiti Vas da je Prozor éditions upravo objavio prvi francuski prijevod izvorne verzije Dunda Maroja (1551) Marina Držića u prijevodu sjajnog prevoditelja Nicolasa Raljevića. Izdanje uključuje i dopunu koju je 1955. napisao Mihovil Kombol, kompenzirajući time nikad pronađenu finalnu dionicu slavne komedije, a petstotinjak fusnota djelo dodatno približava suvremenome čitatelju.


Predgovor potpisuje profesor Claude Bourqui sa Sveučilišta u Fribourgu (Švicarska), stručnjak za Molièrea i klasično francusko kazalište. Analizu prologa Dunda Maroja čitamo u uvodnom tekstu Charlesa Bénéa, stručnjaka za humanističku književnost renesanse, dok na teškoće prevođenja slavnog Dubrovčanina na francuski jezik u pogovoru ukazuje Paul-Louis Thomas, profesor jezika i književnosti na Sorboni (BCMS), a opširnu bibliografiju izvora na francuskome jeziku posvećenih Marinu Držiću predstavlja Miloš Lazin.


Grafička djela Davora Vrankića ilustriraju ovo iznimno izdanje.



Marin Držić

Dundo Maroje

na francuski jezik preveo Nicolas Raljević

25 €


www.prozor-editions.com



PREDGOVOR


Bogati trgovac u potrazi za razmetnim sinom, sluge koji smišljaju načine da se njihovim gospodarima ispune ljubavne želje, mlada djevojka koja se prerušava u mladića ne bi li se pridružila nevjernom ljubavniku: već od prvih stranica Dunda Maroja čitatelj će osjetiti da je na poznatu terenu. Te priče o mladim ljudima koje u ljubavnim osvajanjima sputava škrtost roditelja, ti lukavi ili nespretni sluge koji se silno trude priskočiti im upomoć, sve nas to vraća ideji „antičke komedije“, koju je druženje s Molièreom (barem tijekom školovanja) usidrilo u mašti frankofonske publike.


Međutim, ime autora, kao i edicija u kojoj se ovaj svezak pojavljuje, pokazuju da je stvarnost posve drugačija: drama je prevedena s hrvatskog, a izvedena je oko 1550., dakle više od stoljeća prije pojave molijerovske komedije. Njegovo je mjesto podrijetla onaj fascinantni interkulturalni prostor koji je sačinjavao Dubrovačku Republiku, gdje se u 16. stoljeću razvila bogata književnost na latinskom (dominantnom jeziku književne i znanstvene djelatnosti), talijanskom (jeziku trgovine i gradskih institucija), ali i na hrvatskom (jeziku svakodnevice). Naime, na atlantskom se dijelu Europe vrlo često zaboravlja da, u vrijeme kada Du Bellay želi „proslaviti“ nacionalni jezik, brojni intelektualci na dalmatinskoj obali pokušavaju to isto. Tako i rezultati, barem što se kazališta tiče, nemaju na čemu pozavidjeti postignućima Jeana de la Taillea (Les Corrivaux, 1562), Jacquesa Grévina (Les Ebahis, 1561), Odeta de Turnèbea (Les Contents, 1584.) i dr., a koja su ušla u povijest francuskog kazališta. U srcu Dubrovnika, kojim danas teče rijeka ravnodušnih turista, izvedeno je jedno od najistaknutijih kazališnih djela europske renesanse, komedija Dundo Maroje. Istina je da ovo remek-djelo nije poteklo iz pera drugorazrednog erudita. Marin Držić, autor desetak dramskih djela, ali i lirskih pjesama te političkih pamfleta, jedna je od najznačajnijih ličnosti hrvatskoga kanona. Uz to se afirmirao kao stvaralac bez premca, sposoban kreirati originalno djelo prema obrascima i konvencijama tipičnima za književnost njegova doba.


Jer, ne može se poreći da su temelji Dunda Maroja isti oni koje zatječemo u „učenoj komediji“, kazališnom obliku koji se razvio u Europi tijekom 16. stoljeća uz bezbrojne varijacije Plautovih i Terencijevih obrazaca zapleta. Upravo taj golemi korpus pretežito neolatinskih i talijanskih djela čini bazu na kojoj će procvasti Shakespeareovo, Molièreovo i Calderonovo stvaralaštvo. Držić je njihov preteča: poput slavnih dramatičara narednoga stoljeća, on se ne zadovoljava pukim kombiniranjem zapleta, situacija i likova latinske komedije, već od tih elemenata uspijeva stvoriti jedinstven i fascinantan svijet. Stručnjaci za hrvatsku književnost zasigurno s pravom u njima prepoznaju aluzije na dubrovačku stvarnost toga doba. Suvremeni će čitatelj, pak, u njima pronaći komične ili sulude situacije, briljantnu dovitljivost, žive i vrtoglave dijaloge, prosvjetljujuće uvide u ljudsko stanje, atmosfere dostojne najboljih scena Shakespeareove komedije, ukratko, kazališni spektakl koji oduzima dah i u kojemu će uživati u knjižnom obliku, iščekujući uprizorenje francuskog prijevoda Nicolasa Raljevića.


Svijet koji nam predočuje Dundo Maroje rimski je svijet kao mjesto užitaka gdje su, za razliku od mirnog trgovačkog Dubrovnika, svi oblici pretjerivanja dopušteni i gdje se time otkrivaju prave motivacije koje upravljaju ljudskim ponašanjem. Pohlepa, proždrljivost, pohota, svi oblici žudnje pušteni su na slobodu. Sklonost kurtizane Laure prema bisernim ogrlicama i dragocjenim tkaninama ne poznaje granica, mladići gube kontrolu nad svojim ljubavnim nagonima, slugama nikada dosta. Kako bi zadovoljili te neukrotive želje, moraju krasti, lagati, varati, hiniti. Svi silno žele uzeti što im pripada, svi se žestoko bore kako bi sebi osigurali pobjedu ili zgrabili svoj plijen. U tom nemilosrdnom svijetu jedini izlaz za gubitnike, koji ne žele napustiti pozornicu, jest opteretiti se dugovima, što će zauzvrat potpiriti žudnju drugih protagonista velike ljudske komedije.


Sve te žestoke radnje nižu se brzim tempom, jedna drugoj isprečuju, sudaraju u tom vrtlogu lukavstava, varki, podmetanja i tučnjava. Zamah daje svemoguća Fortuna, koja hirovito vlada svijetom, tim ,,neprestanim klatnom“. Ona je ta koja omogućuje i dokida pobjede. S divljenjem je promatraju oni koji se pokazuju kao njeni najvjerniji poklonici, a to su sluge koji smišljaju intrige. I Popiva i Pomet u monolozima razglabaju o naklonostima i niskim udarcima kojima ih ta oštra vladarica obasipa, pokušavajući dokučiti načela njezina djelovanja koja im počesto izmiču. Jedno je, međutim, sigurno: tajna uspjeha na ovome svijetu je pristajanje, odnosno podatna prilagodba na okolnosti koje prevrtljiva Fortuna neprestano mijenja. „Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu“ (II, 1)1, izjavljuje Pomet, izigravajući pritom filozofa. Upravo na tom osnovnom načelu počiva istinska moralna vrijednost, ona koja utemeljuje virtus, test za razlikovanje iznimnih pojedinaca od običnih ljudi. Tko se bez krutosti uspije prepustiti fluktuacijama temeljno nestabilnog svijeta, sigurno će ovladati zbivanjima, što omogućava uspjeh u svim pothvatima. „Je li čovjeku na svijetu srjeća u ruci kako je meni? Je li itko pod nebom gospodar od ljudi kako sam ja?“2 može se onda pobjedonosno zanositi Pomet (II, 10).


Marin Držić zasigurno je bio upoznat s Epikurovom mišlju, poput svojih najslobodoumnijih suvremenika koji su pomno iščitavali sažetke Diogena Laertija i Lukrecijevo De rerum natura. Svijet koji nam opisuje Dundo Maroje poprima obrise epikurejskog kozmosa, sastavljenog od atoma koji se nasumično sudaraju u beskonačnom kretanju. No pouka koju iz toga izvlači hrvatski dramatičar makijavelističke je inspiracije. „Da zaključim: ako se sreća mijenja, a ljudi uporno ostaju pri svojoj naravi, sretni su dok se to dvoje slaže, no čim se prestanu slagati, nesretni su“3 , možemo pročitati u prijevodu Vladara koji je u Francuskoj objavljen 1571. (poglavlje XXV). Ova potreba za „slaganjem s duhom vremena“ nije puko sluganstvo, nego i jedan od najvećih užitaka ljudskoga bivanja, na što nas još jednom podsjeća Pomet: „A tu mi sperancu dava narav od fortune, koja je kako i njeka koju dunižah: sad mi dobru čijeru činjaše a sad zlu; sad me činjaše plakat, opet učas smijejat.“ (IV, 3) Ovu je lekciju stoljeće kasnije podučavao Scapin, Molièreov junak, ako takav uopće postoji: „U životu treba biti i uspona i padova, a poteškoće koje nam se nađu na putu bude u nama žar i snaže osjećaj užitka.“ (Scapinove spletke, III, 1)


Claude Bourqui

Sveučilište u Fribourgu




Preveli Petra Hohnjec, Sara Hunjak, Antonio Kekez, Ivana Marović, Valentina Märzluft, Sandra Rendulić, Antonela Šarić i Melinda Vrkić, studenti 2. godine studija francuskog jezika i književnosti – smjer prevoditeljski, Sveučilišta u Zadru.