L'irremplaçable Teofil Pančić tire sa révérence

Teofil Pančić
1965 – 2025
"Le départ de Teofil Pančić défie la devise selon laquelle il n’existe pas de personnes irremplaçables. Avec son départ, nous nous retrouvons sans une manifestation unique d'une grande érudition, d'un caractère unique et d'un sens infaillible pour la justice d'un auteur au style inimitable, rapporte le quotidien Vreme, où Teofil Pančić était critique littéraire et rédacteur de la chronique culturelle depuis 1993, tout en collaborant avec de nombreux médias tout au long de sa carrière : Free Europe, Jutarnji list, Naša Borba, Autonomija, Republika, Globus, Dani, Sarajevo Notebooks, Dnevnik, Nezavisni, Vojvodina, Pobjeda, Monitor...
Auteur d'une vingtaine de livres, principalement recueils d'essais dont Urbani bušmani (Les bushmans urbains), Čuvari bengalske vatre (Gardiens du feu de bengale), Različiti znakovi (Signes distincts) et le roman 39 dana lipnja (39 jours de juin), il a reçu de nombreux prix nationaux et régionaux : Jug Grizelj, Vitez poziva, Srđan Aleksić, surtout pour son courage journalistique et son humanisme.
Soliter
Tri me cele i duge decenije, u kojima se dogodilo sve–ono–što–se–dogodilo, put nije nanosio u Pirot, a onda sam prošle godine ugodnim povodom došao tamo, i brže-bolje zakoračio iz hotela u potragu za Soliterom, instinktivno krenuvši u dobrom smeru. Ugledao sam ga ubrzo, nepojamno oronulog, ali baš onakvog kakvim ga pamtim, osim što mu je neko odrezao gornju polovinu! Jer on je u mojoj svesti bio tako veeeliki, skoro kao Empire State, samo lepši; pošto sam ja bio tako mali, Soliter je morao biti tako ogroman. Pošto sam se u međuvremenu, hm, ponešto raskrupnjao, i Soliter je, po ovom Zakonu Obrnute Proporcionalnosti, neumitno opatuljastio. Stajao sam dugo pred njim, fasciniran, osećajući kako se neke važne, pritajene kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju, a zatim sam se okrenuo na peti i otišao, s Najčudnijim Osećanjem Na Svetu, koje se naselilo u neistražene predele između mog stomaka i grla. Pre neki dan sam ponovo poslom otišao u Pirot; dečko sa tamošnje televizije saznao je za moju ličnu priču sa Soliterom i i dosetio se da bi bilo odlično da snimi intervju sa mnom baš tamo. Prvo smo se muvali oko zgrade, a onda sam se odvažio da uđem (ohrabren legitimacijom ove Službene Prigode) i zastali smo u hladnom sumračnom haustoru sa neopisivo ruiniranim poštanskim sandučićima – solidna većina ih je odavno izgubila vratašca – a ja sam prošarao pogledom po njima i onda na jednom ugledao dva puta napisano prezime: Pančić. Nešto me je tresnulo u stomak, ali sam ubrzo šerlokovski pronicljivo zaključio da je to samo Iščašena Koincidencija; uostalom, to prezime nije tako retko u ovom kraju. Pričao sam o svemu tome u kameru onom TV-momku i pokazivao mu sanduče, u tom je iz lifta izašla sredovečna žena, pogledala me , zastala i odslušala moju ‘’racionalnu” priču i potom odmahnula glavom: Ne, ne , to ste vi. To je vaše. Ja sam posle još nešto pričao, ne znam šta , sve teže podnoseći burburet u glavi, i onda smo završili i otišli na burek, a ja sam potom svejednako insistirao da se vratim i da detaljnije i na miru osmotrim Sanduče; da, ono pravilno, ni kitnjasto ni prestrogo latinično Pančić bio je rukopis mog oca, jedva da je moglo biti zrnceta sumnje u to. Zurio sam dugo u tu Poruku Kroz Vreme (kakvu? kome?) u Trag Postojanja mog već šestu godinu mrtvog oca. Posle smo se u obližnjem kafeu šalili, mada meni nešto nije išlo sa smejanjem, da je možda trebalo da se popnem na šesti sprat; možda bih tamo na vratima jednog stana ugledao to isto prezime. A kad bih pozvonio možda bi mi otvorila moja mlada majka – koje takođe već odavno nema ovde – ili moj poletni otac, sveže obrijan i namirisan; a možda bi, ipak, na vrata izašlo zbunjeno crnomanjasto muško derle koje sam zvonjavom sklonio sa prozora, gde je proučavalo šarenilo pirotske Faune Slova. U starim dobrim krimićima svemu uvek ima neko jasno i blagotvormo prizemno Racionalno Objašnjenje. Možda je sve ovo tek zaumna pričina, autosugestivni transfer, ali recite vi šta god hoćete: ja sad znam, empirijski znam, da bih mogao napisati pismo i adresirati ga ovako Teofil Pančić, Soliter, 17300 Pirot, i da bi ono stiglo na pravu adresu, i da bi bilo ubačeno u pravo sanduče. Jedan čovek, jedna žena i jedan dečak i dalje žive jedan Paralelni Život u tom drvenom sandučetu dokazujući kako nikada ništa ne prolazi i ne nestaje, jer zapravo nema kuda da ode, samo ga mi obično ne vidimo, jer ne umemo da gledamo. Jer smo vežbani da ne primećujemo. Moram, moram, Bože, jednom da napišem to pismo i da ga uputim na Jedinu Pravu Adresu, na Našu Adresu.
*
*
*
RIP